Ljekovita svojstva divlje trešnje

Plodovi divlje trešnje predstavljali su ljudima jedan od izvora hrane nekoliko tisuća godina. U današnje se vrijeme uzgaja po cijelome svijetu, odlična je zaštita protiv erozije. Od nje potječu sve pitome trešnje.

Iznimno je cijenjeno njezino crvenkasto-smeđe drvo ne samo za namještaj, nego i izradu glazbala. Javlja se u umjerenim listopadnim i mješovitim šumama kao primiješana vrsta najviše u Europi, zatim azijskom dijelu Turske, Gruziji, Armeniji, Azerbajdžanu i zemljama na krajnjem sjeverozapadu Afrike (Magreb). Najčešće je u polusjeni, pridolazi po rubovima šuma i na čistinama.

Divlja trešnja je listopadno stablo visine od 90 do 120 m. Deblo se obično ne račva, kora je glatka, u mladosti crveno-smeđa s izraženim horizontalnim sivo-smeđim lenticelama, kasnije je smeđe-siva, a lenticele znatno potamne. Krošnja je u početku uspravna i piramidalna, a kasnije se širi i zaokružuje. Listovi su svijetlo zelene boje u proljeće, a tamnije zeleni ljeti. Naizmjenični su, eliptično-ovalnog ili obrnuto jajolikog oblika, a rubovi su blago napiljeni. Dužine su od 5 do 15 cm i širine od 3 do 8 cm. Na peteljci se nalaze dvije nasuprotne tamnocrvene žlijezde. Cvjetovi su hemafroditi u grozdastim cvatovima s od dva do pet cvjetova bijelih latica. U načelu ih oprašuju pčele i bumbari. Cvat se javlja istodobno s listovima u travnju ili svibnju. Plodovi su malobrojniji i manji nego oni kod pitomih sorti. Tamnocrvene su boje, gotovo kuglasti do ovalni, širine od 1 do 2 cm, kiselo-slatkog okusa po kojem se razlikuje od kultivara. Sazrijevaju od svibnja i u ljetnim mjesecima, ovisno o mjestu rasta.

Usplođe, odnosno mesnati dio ploda sadrži oko 78 % vode i 8,5 do 14 % šećera. Glavni šećeri u usplođu su glukoza i fruktoza, a od organskih kiselina najzastupljenije su jabučna i limunska, slijede jantarna, folna i salicilna kiselina u formi salicil aldehida. Od pigmenata najzastupljeniji su antocijanini (pigmenti zaslužni za crveno obojenje), a prisutan je i karotin (narančasto). Sadrži celulozu, pektine, enzime i dušične tvari. Od vitamina C i B, a od minerala u bogatoj mjeri kalij, zatim kalcij, natrij, magnezij, željezo, bakar i mangan. Sjemenke sadrže amigdalin i encim emulzin, a kora tanine. Listovi vitamin C i znatne količine karotina. U peteljkama ima tanina i tvari diuretičnog djelovanja, flavonoida i kalijevih soli.

Peteljke ploda imaju svojstva astringenta (sredstvo za zatvaranje), diuretika i tonika. Od njih se spravlja uvarak za tretman cistitisa, edema, problema s bronhima, anemije i proljeva, a od čaja moćan diuretik. Sirovi plodovi pomažu otkloniti umor i time popraviti raspoloženje. Smolu je moguće koristiti kao inhalacijsko sredstvo u slučaju kašlja koji ne prolazi. Kašalj se može ublažiti i uvarkom od kore, a koji koristi i u smirivanju upala, osobito usne šupljine.

Svi predstavnici roda sadrže amigdalin i prunazin iz kojih se rastvaranjem u vodi stvara cijanovodik. Taj je otrovni spoj u najvećoj mjeri zastupljen u sjemenkama i lišću. Najčešće je količina premala da bi izazvala ikakve posljedice, no u slučaju da je plod izrazito gorak treba ga ispljunuti. U maloj količini cijanovodik stimulira disanje, pospješuje probavu i popravlja raspoloženje. U velikoj uzrokuje prestanak disanja i smrt.