Tragovi zeca

Zec je jedna od najšire rasprostranjenih naših vrsta dlakave divljači i najmanji sisavac, koji može živjeti bez podzemnih i nadzemnih nastambi.

Tako može živjeti i na čistim oraničnim površinama, ali je bolje da u blizini ima zaklon (i hranu) od drveća i grmlja. Zečevima najviše odgovara nadmorska visina do 800 iako ih ima i preko 1000 metara, no tu su rjeđe naseljeni. Izbjegava uglavnom guste šume i veće šumske komplekse i močvare. Najbolje stanište za zeca su manja polja pod raznim usjevima, s međama i živicama, te mjestimičnim šumicama i šikarama. Odrasli zec je vjeran svom staništu, a nove predjele naseljavaju samo mladi zečevi. U tijeku godine na svom teritoriju, zec se kreće onako kako to uvjetuju hrana, zaklon i razmnožavanje.

To je obično u krugu promjera 2,7 km, ali zec za hranom može otići i dalje. U tom krugu se mogu naći raznovrsni zečji tragovi. Već pri letimičnom pogledu na zeca upada u oči izrazita razlika u veličini prednjih i stražnjih nogu. Prednje noge su kraće i slabije, stražnje su duže i jače, opremljene vrlo snažnim mišićima. Takva građa nogu odražava se i u načinu kretanja i ostavljanja rasporeda otisaka šapa.Građi nogu odgovara i veličina šapa i njihovih otisaka. Otisak prednje šape je oko 5 cm dugačak i oko 3 cm širok, a stražnje oko 6 cm dugačak i oko 3,5 cm širok. U snijegu su otisci šapa duži i širi, jer zec širi prste kako bi dobio veću gaznu površinu.

Kada se zec kreće po tvrđoj podlozi, opire se o prste stražnjih nogu i otisci tih šapa su samo malo veći od otisaka prednjih šapa. Zec se nikada ne kreće korakom, kao što se mogu kretati lisica, srna ili fazan. Kretanje zeca, radi li se o sporom, bržem ili najbržem kretanju, sastoji se samo od kraćih ili dužih skokova. Pri tom se zec naizmjence dočekuje na obje prednje ili stražnje noge.

U tragu, u nizu otisaka zečjih šapa razlikuju se skupine od po četiri otiska: naprijed su veći otisci stražnjih šapa, a otraga manji otisci prednjih šapa. Ta skupina otisaka uz malo mašte izgleda kao slovo “Y”, pri čemu su rašlje uvijek usmjerene u pravcu kretanja zeca.

Kada se hrani, zec se kreće vrlo malim skokovima. Isteže tijelo, spušta prednje šape na tlo, a zatim, odbacujući se obim stražnjim nogama istovremeno, kao da ih podvlači pod prednje. Otisci šapa na mjestima hranjenja zeca priljubljeni su jedni uz druge. Po tragu se može vidjeti kako je zec u vrijeme hranjenja često sjedao, oslanjajući se samo na stražnje šape. U nešto bržem kretanju zec pravi kraće ili duže skokove pri čemu zanosi stražnje šape iza prednjih.

Stavlja ih paralelno, a jednu od prednjih šapa pomiče naprijed. Taj trag izgleda spokojan, a blazine stražnjih šapa ocrtavaju se u snijegu i u drugoj podatnoj podlozi skoro u potpunosti. U bijegu, kada se zec primjerice spašava od neprijatelja, stavlja stražnje noge ne usporedo nego jednu ispred druge. Kao posljedica, otisci svih četiriju šapa u tragu su razvučeni i leže približno u ravnoj liniji. Pri takvom kretanju stražnje šape zeca ne ostavljaju otiske cijelih stopala – od noktiju do skočnog zgloba – nego samo otiske prstiju. Zec kao da bježi na vrhovima prstiju. Razumije se kako dužina skupine otisaka i dužine samih koraka  zavisi o brzini kretanja, kao i veličina otisaka. Pri polaganom kretanju su pojedini otisci blizu jedan drugom i stražnje šape se otiskuju u svoj svojoj dužni. Udaljenost između pojedinih skupina otisaka je često kraća od dužine same skupine.

Pri bržem kretanju, koje bi se moglo usporediti s galopom, udaljenost između pojedinih skupina po četiri otiska se povećava na 50 do 70 cm, a širina koraka je 10 cm. Također se povećava dužina cijele skupine otisaka. Pri još bržem kretanju se udaljenost između pojedinih skupina otisaka još povećala i tim je veća, što je kretanje brže. Dužina skoka se kreće od 1 do 4 m, a veća je i dužina skupine otisaka i često prelazi 1m. Zimi je lako naći te skupine otisaka zečjih šapa, no ljeti, među gustim raslinjem, rijetko se mogu zamijetiti. Jedino na zemljanim putovima i stazama, po kojima se zečevi često kreću u sumrak, mogu se naći otisci njihovih noktiju. Lijepo ocrtani otisci mogu se naći u blatu, a tako se mogu i osušiti.

Krajem veljače kada krene toplije vrijeme, neka mjesta kao što su čistine u šumi budu skoro utabane od zečjih tragova – parenje je počelo. U to vrijeme mogu se vidjeti i tragovi borbi – čuperci dlake, nekada i kapljice krvi. Kao i druga dlakava divljač, tako i zečevi na svojem teritoriju imaju staze, koje redovito koriste. Po njima polaze u potragu za hranom, a služe im i za povratak. Pojam teritorijalnosti nije u zečeva tako razvijen kao primjerice, u grabežljivaca. Zato ni ne dolazi do izrazitije zaštite zaposjednutog teritorija. Tako se događa da staze nisu vlasništvo samo jednog zeca nego ih koristi više njih. Ljeti se staze lako previde jer je raslinje visoko, no one su tu i zečevi ih stalno održavaju u dobrom stanju.

Zanimljivo je ispitati takve zečje staze na livadama, poljima pod strnim žitaricama ili nekim krmnim usjevima i drugdje. Vidjet će se, kako se staza proteže kao duboki tunel, a biljke, koje smetaju, brižljivo su odgrizene do tla. Na snježnom pokrivaču, zečje staze se vide izdaleka. U snijegu se staza izvija kao duboka brazda i u svom jasnom obliku često se proteže stotine metara i bude široka 30 do 40 cm. Od nje se granaju pojedinačni tragovi, po pravilu, prema izvorima hrane. Zečevi si u snijegu iskopavaju hranu prednjim nogama, pa se i ti tragovi mogu vidjeti.

Kada nema snijega i nije smrzlo, zečje prometnice se vide kao blatne i utabane staze. Na njima ili u njihovoj blizini često se mogu naći lijepo ocrtani i očuvani otisci zečjih šapa. Dok leži snijeg cijelac, koji nije išaran mnogobrojnim tragovima, a koji se križaju i prepliću, zečji trag se može nadaleko pratiti.

Može se vidjeti, gdje je skakutao, gdje je sjedio i tako ostavio na tlu mirisni trag iz svoje analne žlijezde, gdje je iz snijega iskapao hranu, gdje je glodao koru, gdje je morao bježati…

U povoljnim prilikama može se izmjeriti ili procijeniti dužina zečjeg puta. Iznenađujuće je koliko zec može prijeći tijekom noći. Često se dogodi da zec preko noći ne stigne napuniti svojih oko 350 kubičnih centimetara volumena želuca, pa se hrani i tijekom dana. Preko noći zec traži hranu, pred jutro se sprema na odmor, za koji koristi jednu od nekoliko loga na svom teritoriju. Prije nego što se smjesti u iskopanu ili uređenu logu, zec primjenjuje zanimljivu taktiku, kojom nastoji zavarati mogućeg neprijatelja, a koji ga može pratiti po mirisu njegovog traga. Zec ne ide pravo prema logi, nego oko nje tragom opisuje nepravilni krug. S vremena na vrijeme iz tog kružnog puta odskoči ustranu, po pravilu, uvijek suprotno od smjera prema logi. Načini nekoliko skokova i vraća se po vlastitom tragu na mjesto, s kojeg je skrenuo. Tamo se dužim ili kraćim skokom uključuje u osnovni trag. Odskok može biti dugačak i do 2 m. Taj manevar zec ponovi nekoliko puta i tako se polako približi izabranoj logi.

U njenoj blizini načini posljednju petlju i do loge stiže skokom. Glavom se smješta prema smjeru, iz kog je došao, uzdajući se u istančan sluh, odličan njuh i nešto slabiji vid i naravno, u lagan san. Ljeti zec traži skrovište u travi, krmnim usjevima, strnim žitaricama, pod grmljem uz panj stabla, među korijenjem i drugdje.

Zimi se zadovoljava i busenom suhe trave ili udubinom u izoranim brazdama. U brazde svježe preoranog polja nerado zaliježe. Najviše voli stara oranja, koja su se već slegla i gdje se mogu naći udubine, koje ga štite od vjetra. Kada je vlažno, loge su na uzdignutijim mjestima.

Zečje loge ili ležajevi su prirodne udubine i zakloni ili si ih zec sam uređuje i kopa, posebno na poravnanim ili zasijanim poljima, u zemlji ili snijegu. Iako je zec dugačak i do 70 cm, njegova loga je dugačka oko polovine dužine tijela jer se zec, ležeći na trbuhu, jako skupi. Zec si prednjim nogama iskopa plitku, ovalnu udubinu, koja je oko 12 cm duboka, oko 16 cm široka i oko 34 cm dugačka. U odnosu na okolnosti dubina može biti i veća. Tu se zec, po pravilu, smješta tako da je njegov osjetljivi nos usmjeren prema vjetru, ali da je zaštićen od jakog vjetra i po mogućnosti okrenut prema jutarnjem suncu. Često se dogodi da zec pusti da ga zavije snijeg. Tako se zaštiti od hladnoće, a ujedno se maskira. Nekada si zečevi iskopaju rupu do metar dugačku u snježnom nanosu. Kada je mećava ili dugo pada snijeg, zec dva do tri dana ne napušta logu.