Divlja svinja

Divlja svinja, lat. Sus scrofa L., pripada porodici Suide. Prepoznatljiva je po svojem moćnom i zbijenom tijelu, tamnije smeđoj dlaci, a mužjaci su još prepoznatljivi po dugim očnjacima za koje se uvriježio naziv kljove.

Od divlje svinje i drugih srodnih životinja razvila se domaća svinja, lat. Sus scrofa scrofa, sinonim: Sus scrofa domesticus L. 1758. DNK analizom utvrđeno je da divlja svinja potječe iz jugoistočne Azije odakle se proširila po Euroaziji i Sjevernoj Africi. U Velikoj Britaniji istrijebljena je još u srednjem vijeku, da bi je 80–ih godina prošlog stoljeća uvezli iz kontinentalne Europe za uzgajanje zbog mesa. Već početkom idućeg desetljeća odbjegle životinje počele su se razmnožavati u prirodi. Unesena je i na Novi Zeland, Australiju i u SAD gdje se križa s autohtonim vrstama u prirodi. Razlikujemo 16 podvrsta divlje svinje.

Preferira vlažne mješovite šume, tj. lokacije gdje može lakše rovati i ima blata u kojemu se može kaljužati, ali ne samo kako bi se zaštitila od kukaca nametnika, već i kako bi si osigurala optimalnu tjelesnu temperaturu. Isto tako, potreban joj je gustiš radi osjećaja sigurnosti.

Dužina tijela vepra kreće se oko 150 cm, a ramena visina od 75 do 90 cm. Prosječna masa vepra u Europi je do 100 kg. Kod nekih primjeraka doseže i 150 i 200 kg, rjeđe i više. Dužina tijela krmače kreće se oko 140 cm, ramena visina od 70 do 90 cm, a masa od 60 do 80 kg. Glava divlje svinje je velika, klinastog oblika s dugim i širokim ušima, a vrat masivan i kratak. Vrh njuške ima oblik diska, što je prilagodba za kopanje, a naziva se rilom. Njime je odrasla životinja u stanju probiti smrznuto tlo u dubinu od desetak centimetara. Gornji i donji, istaknuti oštri očnjaci mužjaka, za koje je raširen naziv kljove, zaobljeni su nagore. Stalno rastu, ali se i troše brušenjem jednih o druge pa su dužine oko 28 cm. Ženka ima značajno manje očnjake koje nazivamo klice. Očni su otvori maleni, a vid slabije razvijen te ne vidi čovjeka udaljenog 15 m, niti razlikuje boje. Sluh i njuh su odlično razvijeni. Rep je tanak, dužine oko 20 do 25 cm i završava dugim dlakama te je nalik vrhu kista. Divlja svinja ima po dva papka na nogama, zbog čega spada u dvopapkare. Iza papaka smještena su po dva mala zapapka.

Dlaka je čvrsta čekinja, tamnije smeđe boje, ponekad sa zlatno-žutim odsjajem zbog svjetlijih vrhova. Na grebenu mužjaka jest duža i čini grbu. Zimi divlja svinja razvija mekanu poddlaku smeđe-sive boje. Njuška, rep i donji dio nogu tamnije su crno-smeđe do crne boje. Ton boje ovisi o uzrastu i obitavalištu pa su tako u Bjelorusiji prisutni primjerci posve crne dlake.

Snažna je životinja koja može vrlo brzo trčati, pri čemu je u stanju razviti brzinu najviše do 40 km na sat, i dobar je plivač koji može preplivati značajne udaljenosti i zato se dobro nosi s poplavama.

Glasa se poput domaće svinje roktanjem i skvičanjem koje može značiti uzbuđenje ili potrebu za druženjem. U prirodi najčešće doživi desetak godina, najviše 14, a na područjima gdje izostaje lov ili u zatočeništvu 20-ak, najviše 27.

Stariji mužjaci žive samotnjački, osim u vrijeme parenja kada se pridružuju krdima, a mladi i slabi mogu formirati grupice. Krdo predvodi najstarija ženka, a sastoji se od ženki, prasadi i muških jedinki do druge godine starosti. Oni bivaju protjerani zbog sprječavanja incesta. Najčešće u krdu bude 30 jedinki, no u Europi su zabilježena i ona od oko sto individua.

Ženke spolnu zrelost dostižu s navršenih devet ili deset mjeseci, a mužjaci s godinu i pol ili kasnije, no i jedni i drugi počinju se pariti kasnije. Jedan se vepar u pravilu pari s nekoliko ženki. Uobičajeno vrijeme parenja počinje u studenom i završava u prosincu. Mužjaci se tada međusobno bore za ženke pomoću kljova i glasno rokću. Zanimljivo je da u to vrijeme razviju debelo potkožno zaštitno tkivo na području od plećki prema stražnjici, tzv. slin.