Divlja svinja

1106
Spread the love

Divlja svinja, lat. Sus scrofa L., pripada porodici Suide. Prepoznatljiva je po svojem moćnom i zbijenom tijelu, tamnije smeđoj dlaci, a mužjaci su još prepoznatljivi po dugim očnjacima za koje se uvriježio naziv kljove.

Od divlje svinje i drugih srodnih životinja razvila se domaća svinja, lat. Sus scrofa scrofa, sinonim: Sus scrofa domesticus L. 1758. DNK analizom utvrđeno je da divlja svinja potječe iz jugoistočne Azije odakle se proširila po Euroaziji i Sjevernoj Africi. U Velikoj Britaniji istrijebljena je još u srednjem vijeku, da bi je 80–ih godina prošlog stoljeća uvezli iz kontinentalne Europe za uzgajanje zbog mesa. Već početkom idućeg desetljeća odbjegle životinje počele su se razmnožavati u prirodi. Unesena je i na Novi Zeland, Australiju i u SAD gdje se križa s autohtonim vrstama u prirodi. Razlikujemo 16 podvrsta divlje svinje.

Preferira vlažne mješovite šume, tj. lokacije gdje može lakše rovati i ima blata u kojemu se može kaljužati, ali ne samo kako bi se zaštitila od kukaca nametnika, već i kako bi si osigurala optimalnu tjelesnu temperaturu. Isto tako, potreban joj je gustiš radi osjećaja sigurnosti.

Dužina tijela vepra kreće se oko 150 cm, a ramena visina od 75 do 90 cm. Prosječna masa vepra u Europi je do 100 kg. Kod nekih primjeraka doseže i 150 i 200 kg, rjeđe i više. Dužina tijela krmače kreće se oko 140 cm, ramena visina od 70 do 90 cm, a masa od 60 do 80 kg. Glava divlje svinje je velika, klinastog oblika s dugim i širokim ušima, a vrat masivan i kratak. Vrh njuške ima oblik diska, što je prilagodba za kopanje, a naziva se rilom. Njime je odrasla životinja u stanju probiti smrznuto tlo u dubinu od desetak centimetara. Gornji i donji, istaknuti oštri očnjaci mužjaka, za koje je raširen naziv kljove, zaobljeni su nagore. Stalno rastu, ali se i troše brušenjem jednih o druge pa su dužine oko 28 cm. Ženka ima značajno manje očnjake koje nazivamo klice. Očni su otvori maleni, a vid slabije razvijen te ne vidi čovjeka udaljenog 15 m, niti razlikuje boje. Sluh i njuh su odlično razvijeni. Rep je tanak, dužine oko 20 do 25 cm i završava dugim dlakama te je nalik vrhu kista. Divlja svinja ima po dva papka na nogama, zbog čega spada u dvopapkare. Iza papaka smještena su po dva mala zapapka.

Dlaka je čvrsta čekinja, tamnije smeđe boje, ponekad sa zlatno-žutim odsjajem zbog svjetlijih vrhova. Na grebenu mužjaka jest duža i čini grbu. Zimi divlja svinja razvija mekanu poddlaku smeđe-sive boje. Njuška, rep i donji dio nogu tamnije su crno-smeđe do crne boje. Ton boje ovisi o uzrastu i obitavalištu pa su tako u Bjelorusiji prisutni primjerci posve crne dlake.

Snažna je životinja koja može vrlo brzo trčati, pri čemu je u stanju razviti brzinu najviše do 40 km na sat, i dobar je plivač koji može preplivati značajne udaljenosti i zato se dobro nosi s poplavama.

Glasa se poput domaće svinje roktanjem i skvičanjem koje može značiti uzbuđenje ili potrebu za druženjem. U prirodi najčešće doživi desetak godina, najviše 14, a na područjima gdje izostaje lov ili u zatočeništvu 20-ak, najviše 27.

Stariji mužjaci žive samotnjački, osim u vrijeme parenja kada se pridružuju krdima, a mladi i slabi mogu formirati grupice. Krdo predvodi najstarija ženka, a sastoji se od ženki, prasadi i muških jedinki do druge godine starosti. Oni bivaju protjerani zbog sprječavanja incesta. Najčešće u krdu bude 30 jedinki, no u Europi su zabilježena i ona od oko sto individua.

Ženke spolnu zrelost dostižu s navršenih devet ili deset mjeseci, a mužjaci s godinu i pol ili kasnije, no i jedni i drugi počinju se pariti kasnije. Jedan se vepar u pravilu pari s nekoliko ženki. Uobičajeno vrijeme parenja počinje u studenom i završava u prosincu. Mužjaci se tada međusobno bore za ženke pomoću kljova i glasno rokću. Zanimljivo je da u to vrijeme razviju debelo potkožno zaštitno tkivo na području od plećki prema stražnjici, tzv. slin.

Komentiraj

Please enter your comment!
Please enter your name here

This site uses Akismet to reduce spam. Learn how your comment data is processed.