Divlja mačka

Divlje su mačke bile česte u Europi u vrijeme pleistocena (od prije 2588 milijuna do prije 11 550 godina), no kada se led otopio, prilagodile su se životu u šumi. Pronađeni fosilni tragovi upućuju na to da je europska divlja mačka najstariji potomak izumrle vrste Felis silvestris lunensis.

Divlja mačka ili šumska mačka, lat. Felis sylvestris Schreber, 1777., pripada porodici Felidae. Naša europska divlja mačka, lat. Felis sylvestris sylvestris, predstavlja jednu od više od dvadeset podvrsta divlje mačke s kojima se može međusobno križati. Podvrste se dijele prema geografskoj pripadnosti na europske, afričke i azijske. U Europi su, osim europske šumske mačke, još prisutne kavkaska divlja mačka (Felis silvestris caucasica), škotska divlja mačka (Felis silvestris grampia) i balearska divlja mačka (Felis silvestris jordansi).

Divlje mačke u Europi su prisutne na kontinentalnom području, u Škotskoj, na Balearima, Sardiniji i Siciliji. Rasprostranjena je nejednako, što znači da je brojnija u središnjoj i južnoj Europi. Nije prisutna u Skandinaviji i Rusiji. U Hrvatskoj, gdje preferira listopadne šume, nije prisutna jedino na otocima.

O statusu zaštite i brojnosti populacije divlje mačke u Hrvatskoj govore podatci iz 2017. godine autora Marijana Grubešića, Deana Konjevića i Kristijana Tomljanovića. Naglašavaju kako divlja mačka spada među ugrožene vrste i zaštićena je lovostajem tijekom čitave godine. Temeljem podataka koje su prikupili upitnikom, procijenili su brojnost divlje mačke na 3100 jedinki. Prema tada objavljenim podacima dostupnima u Središnjoj lovnoj evidenciji Ministarstva poljoprivrede, brojnost divlje mačke tijekom posljednjih pet godina varirala je u rasponu od 1800 do 2100 jedinki. Autori navode kako 75 % lovoovlaštenika ističe da je brojnost divlje mačke u opadanju. Ističu i problem križanja s domaćom mačkom, no učestalost je ostala neistražena. S time u vezi, 88 % lovoovlaštenika istaknulo je da su primijetili prisutnost domaće mačke u svojim lovištima.

Europska divlja mačka daje dojam krupne domaće mačke. Mužjak i ženka razlikuju se najviše veličinom tijela, ali ne značajno. Dužina tijela je od 50 do 75 cm, a repa od 21 do 35 cm. Masa se kreće između 3 i 8 kg. Ima široku i zaobljenu glavu sa svjetlokrem dlakama ispod njuške i na bradi, kratke, okrugle, vidljivo razmaknute uši i snažan vrat. Oči su smještene naprijed, nos je boje mesa, a usne su crne boje. Boja krzna je sivo-smeđa s uzorkom crnih pruga na glavi, vratu, na svakom boku, udovima i s vidljivom leđnom linijom. Boja trbuha je žuto-smeđa.

Stražnje noge duže su od prednjih, što joj omogućuje moćne skokove. Zimi kada je svilenkasto krzno duže i gušće, tijelo izgleda zbijeno, a noge kratke, no zapravo su noge divlje mačke duže nego kod domaće. Kao i druge predstavnice mačaka imaju po pet prstiju na prednjim šapama s pandžama koje mogu uvući i po četiri prsta na stražnjim šapama. Zanimljivo je da je unutarnji prst prednje šape visoko smješten tako da ostavlja trag sa samo četiri prsta. Rep je snažan, kitnjast, tupog crnog završetka i s vidljivim crnim prstenovima. Od osjetila joj je najbolje razvijen vid, gdje poput domaće mačke na očnoj pozadini ima sloj tapetum lucidum koji joj omogućuje dobar vid u mraku. Ima odlično razvijen i sluh, a najslabije joj je razvijen njuh. Smatraju se soliternim i teritorijalnim životinjama.

Gotovo isključivo lovi na tlu, premda ima izvrsne penjačke sposobnosti, a penje se kada je u opasnosti. Lovi vrebanjem sakrivena u zasjedi ili se prikrada. Prikrada se tako da joj je tijelo vrlo nisko, a kada procijeni da je najpovoljniji trenutak, strelovito se baca na plijen. Glavni plijen čine glodavci kao što su miševi, voluharice i štakori. Lovi i ptice, guštere, žabe, kukce, a ponekad i sisavce kao što su zec, kuna, lasica i tvor. Pojede oko 600 g dnevno.

Doba parenja pada u kasnu zimu i proljeće, tj. tijekom veljače i ožujka. Ženka se u pravilu pari jednom godišnje, dva puta ako izgubi prvo leglo. Mogu dati potomstvo s domaćom mačkom, što nije povoljno jer joj smanjuje genetski bazen i donosi bolesti. Smatra se da je u Europi više križanaca nego čistokrvnih divljih mačaka. Ženka nosi 64 do 71 dan, u prosjeku 68. Koćenje pada u proljeće, u travnju i svibnju, a u dobro skrivenom skloništu obično budu 2, 3 ili 4 mačića. Mačići su u početku slijepi i ne mogu se oslanjati na sluh, već samo na njuh te su potpuno ovisni o brizi ženke. Prelaze na krutu hranu već s navršenih šest tjedana. Vrijeme osamostaljivanja dosta varira, od 5 do 10 mjeseci. Ženke dostižu spolnu zrelost s 6,5 do 11 mjeseci, a mužjaci s 9 do 11. Životni vijek im je od 12 do 16 godina.

Prirodni neprijatelji su im sivi vuk, europski ris, crvena lisica, orao i sokol.