Lisica – šumska, ali i urbana životinja

Lisica, lat. Vulpes vulpes L. 1758., pripada porodici pasa, lat. Canidae. Svrstana je u rod Vulpes, a ne Canis kao drugi njezini rođaci, domaći pas i vuk, jer je manja i ima ravniju lubanju.

Najveći je predstavnik roda kojem pripada još 11 lisica. Tri predstavnice roda Vulpes obitavaju u Europi: lisica, arktička (polarna) lisica, lat. Vulpes lagopus, na sjeveru Skandinavije i stepska lisica, lat. Vulpes corsac, koja se nalazi po europskom dijelu Rusije. Postoji više od 40 podvrsta lisice.

Rasprostranjena je po čitavoj sjevernoj hemisferi, što znači Euroaziji i Sjevernoj Americi, Aziji, ali i u dijelovima sjeverne Afrike. U Sjevernoj Americi obitavaju autohtone i lisice koje su unijeli europski useljenici sredinom 17. st. radi lova. Na australski kontinent unesena je 1845. godine, na područje Melbourna zbog lova iz zabave. Tamo je ubrzo postala invazivna vrsta koja ugrožava sisavce i ptice. Osim u šumama raznih tipova i na otvorenim obraslim područjima, dobro se snalazi u urbanim sredinama. Prema listi IUCN saveza, spada u najmanje zabrinjavajuće vrste (LC). Lisica je veličine srednjeg psa.

Ima izduženo tijelo i relativno kratke noge. Ramena visina iznosi joj oko 40 cm. Dužina mužjaka kreće se od 67 do 72 cm, a dužina ženke od 62 do 67 cm, dok je prosječna dužina obaju spolova s repom 120 cm. Dužina repa iznosi oko 40 cm te rep može činiti 70 % dužine tijela. Uz to, rep doseže tlo kada životinja stoji. Kitnjast je i često bijelog vrha. Prosječna masa mužjaka iznosi od 6 do 7 kg, a ženke od 5 do 6 kg. Razvija ljetno i zimsko krzno, pri čemu zimi zbog gušćeg krzna izgleda krupnija, no zapravo je lakša. Ispod dugih dlaka mekana je poddlaka. Krzno na glavi i s gornje strane tijela je crvenkasto-narančasto, krzno brade, grla, prsa i trbuha je bijelo. Noge su bijele s unutarnje strane, s gornje vanjske crvenkasto-narančaste, a s donje manjom ili većom dužinom smeđe-crne. Prednje noge imaju po pet prstiju, a stražnje četiri. S vanjske strane ušiju dlaka je smeđecrna, a s unutarnje bijela.

Njuška je izdužena s izrazito crnim nosom i dugim i oštrim zubima. Šarenice su narančaste, a zjenice okomite kao kod domaće mačke. Prisutna je nitiktirajuća membrana, poznatija kao treće oko, čije su funkcije zaštita i vlaženje oka, kao i sloj tapetum lucidum koji omogućava noćni vid. U prirodi živi vrlo kratko, svega od jedne do pet godina, dok u zatočeništvu obično poživi od 10 do 14 godina, što je dokaz velike smrtnosti lisice. Uz albino i melano jedinke, postoji čitav niz jedinki s bojom dlake koja odstupa od uobičajene, a uzrok su mutacije. Poznate su srebrne lisice koje većinom obitavaju u Sjevernoj Americi i čije se krzno sastoji od crne i bijele dlake te koje kao obične jedinke imaju narančaste šarenice. Samsonove lisice rezultat su mutacije nastale na skandinavskom poluotoku. Takva lisica ima samo poddlaku pa rep nije bogat dlakom, ima deblji sloj potkožne masti i nešto je veća.

Prilično je dobra atleta, može razviti brzinu do 48 km/h na kratke staze. Može preskočiti prepreku od gotovo dva metra i dobro se penje, a zna prokopati tunel ispod ograde pa su za zaštitu dvorišta korisni repelent i jaka ograda sa svih strana. Može skočiti dva metra u dalj i uz to prilično dobro pliva. Teritorij im može biti vrlo velik u ruralnoj sredini, a skučen u urbanoj. Za lijepog vremena rado obitava u skrovištima na tlu poput šumskih gustiša ili kukuruzišta, no jazbine su joj nužne za podizanje mladunaca i zaštitu od lošeg vremena. Lokacije mogu biti razne, pod zemljom ili zaštićena mjesta na zemlji, uključujući napuštene objekte. Preferiraju dobro drenirana područja i zato rado biraju kosine kao što su padine planina ili jarci. Zna se useliti u zečju ili jazavčevu nastambu. Ako je jazavčeva jazbina aktivna, otjerat će ga iz prostorije tako što će pomokriti, defecirati i ostaviti mirisni trag iz podrepne žlijezde. S obzirom na to da jazavac ima više prostorija, ostaju živjeti udaljeni tunelima.

Lisice u proljeće čiste jazbinu od viška zemlje, a kada im mladunčad ojača, običavaju preseliti. Lisica živi samotnim životom do vremena parenja koje pada zimi. Koliko će biti monogamna ili promiskuitetna ovisi o dostupnosti hrane i gustoći populacije. Zabilježeno je da mužjaci znaju potražiti drugu ženku nakon što se prva s kojom su se parili prestala tjerati, a genetika je dokazala da manji broj mladunaca u jazbini ne potječe od mužjaka koji živi u njoj. Nakon parenja dominantnog mužjaka i ženke, lisica nakon 49 do 58 dana na svijet donosi mladunce i formira se malena obitelj. Biva okoćeno od dvoje do 12 mladunaca, no najčešće ih je od četiri do šest, a okote se u ožujku ili travnju.

Veća brojnost povezana je s većom smrtnošću. Dominantni mužjak loveći osigurava hranu ženki, a podređene ženke, koje su potomstvo iz prethodnog legla, znaju pomagati tako što mladuncima donose hranu, čiste ih, igraju se s njima i čuvaju ih. Mladunci se okote gluhi, slijepi, bez zuba i bez potpune vlastite termoregulacije. Zato ih majka lisica grije tijelom prva dva ili tri tjedna i budu zbijeni jedni uz druge. Lisica ih prva dva dana ne napušta čak ni da bi ugasila žeđ. Nakon nekih tjedan dana krzno im se dovoljno razvije pa ih lisica nakratko napušta kako bi pila.

Krzno je u početku smeđe, a uobičajeno crvenkasto-narančasto postaje od tri tjedna do nakon navršenog prvog mjeseca života. S oko navršena dva tjedna oči otvaraju, uši uzdižu i pojavljuju se zubi u gornjoj čeljusti. Zubi u donjoj čeljusti slijede nakon nekoliko dana. Sišu oko četiri tjedna, a do sedam navršenih mjeseci u potpunosti prelaze na krutu hranu. U to vrijeme počinju izlaziti iz jazbine, a lisica ponovno loviti. Potomci ostaju u obitelji ukupno devet ili deset mjeseci, tj. do spolne zrelosti, a ponekad i duže. Napuštanje je povezano s mogućnošću uspostave vlastitog teritorija. Ako je šansa dobra, napustit će obitelj i obratno, ostat će i odgoditi vlastito razmnožavanje.