U većem dijelu kontinentalne Hrvatske uzgajala se domaća guska, slična divljoj, pri čemu je na području rijeke Drave prisutna i dravska guska.
Danas se taj tip guske nalazi vrlo rijetko u Međimurju, donjoj i gornjoj Podravini, gotovo isključivo uz rijeku Dravu i pritoke. O uzgojnoj povijesti i osobinama ove pasmine vrlo je malo podataka jer znanstveno istraživanje populacije nikada nije provedeno. Zahvaljujući volonterskom radu članova Udruge uzgajivača malih životinja iz Donje Dubrave (ujedno i uzgajatelja dravske guske), koje predvodi Vladimir Čižmešija, učinjeni su prvi koraci definiranja pasmine.
Tijekom 2000. godine udruga je započela s programom očuvanja i obnove dravske guske. Istraženo je područje uzgoja i izrađen radni pasminski standard.
Dravska guska ima veliku važnost za povijesni i kulturni identitet podravskog dijelaHrvatske, a posebno Međimurja. Taj je povijesno-kulturni identitet danas uvelike zaboravljen, te ga je potrebno obnoviti. Dravska guska važna je za očuvanje ukupnog stanja biološke raznolikosti staništa uz rijeku Dravu, a posebno staništa periodički plavljenih travnjaka.
Radni standard podravske guske izradio je Vladimir Čižmešija iz Udruge uzgajivača malih životinja Međimurska lastavica. Dravska guska je niska, kratkih nogu, širokog i jakog vrata, ali relativno male glave, narančastog kljuna, operjanog lica, širokih prsa i dobro razvijenih, perjem obraslih bataka. Pojavljuje se u tri tipa obojenosti perja: bijelo-sivo prskana: osnovna boja tijela je bijela, osim na vršcima krila, na gornjem dijelu repa i batacima (ležeći plovak, »splavodi«), gdje prevladava sivo perje s bijelim rubovima; bijelo-siva: pretežno bijela boja tijela, glava i gornja trećina vrata su tamnosive boje, polovica krila (u obliku srca), gornji dio repa i »splavodi« pokriveni su sivim perjem s bijelim rubovima; te siva: boja perja je pretežno siva, različitih nijansi; glava, gornji dio vrata i leđa ispod krila su tamnosivi; prsa, prednji dio vrata i trbuh do nogu su pepeljastosive boje; perje na trbuhu i ispod repa je bijele boje; krila, gornji dio repa i splavodi pokriveni su tamnosivim perjem s bijelim rubovima.
Dravska guska ekstenzivno se uzgaja na otvorenom, na paši uz tokove rijeka.Guske u prosjeku snesu 10-15 jaja, tijekom veljače i ožujka. Nakon 30 dana ležanja na jajima obično se izleže 10-12 guščića. U odnosu na posavsku gusku, dravska je manja i lakša, rijetko doseže težinu od 5 kg.
Populacija dravske guske bila je proširena u Međimurju te donjoj i gornjoj Podravini, isključivo uz rijeku Dravu i pritoke. Današnje stanje populacije nije poznato.
Najveća prednost dravske guske, njena izrazita prilagođenost na okolišne uvjete, otpornost na bolesti i prilagođenost na uvjete periodički poplavnih pašnjaka, manjih bara i rukavaca, danas je vrlo zanimljiva i za daljnju selekciju i za ekstenzivni uzgoj. Ujedno, dravska guska je potencijal za proizvodnju cijele serije izvornih tradicionalnih proizvoda dodane vrijednosti.
Osim toga u dijelu razvoja društvenog poduzetništva u čijem fokusu se nalaze obiteljska poljoprivredna gospodarstva udružena u kooperative (udruge ili zadruge) ovakvi oblici proizvodnje mesa predstavljaju bitnu kariku. Udruživanjem malih i srednjih uzgajivača stvaraju se pretpostavke za ulaganjem u zajedničke preradbene kapacitete što čini izravni doprinos lokalnom razvoju, odnosno održivosti ruralnog prostora.