Lasasta mangulica

Ratarski i šumarski nadzornik Nikola Vežić ističe u djelu Krmadarstvo (1885.): tko hoće da ima mirne svinje, koje mnogo ne ruju, neka hrani crne rudaste svinje sriemske, pri čemu ne navodi bijelu i lasastu mangulicu, ni termin mangulica.

Janko Ibler (1892.) jasno razlikuje crnu sriemsku pasminu od mangulice, a August Vichodil (1902.) u djelu O pasminama svinja i njihovoj gojitbi navodi žutu i crnu mangulicu, a osim ovih imade i crnih svinja s žutom potrbušinom, odnosno lasasta mangulica. Žuta je ishodišna, u tipu šumadinke, dok je crna srijemska nastala križanjem šumadinki s talijanskim crnimsvinjama u Srijemu, pošto je poznato da su talijanski trgovci u prošlome vijeku talijanske crne svinje u Sriem importirali ter u svrhu križanja s mongolicom upotrebili. Od 1833. na području tadašnje Austro-Ugarske, a današnje Rumunjske, selekcionira se bijela mangulica, na osnovi srpske šumadinke.

Tamo je, po rumunjskom korijenu, pasmina vjerojatno i dobila ime mangulica. S vremenom bijela mangulica postaje dominantna, crna srijemska nestaje, a lasasta mangulica opstaje na području Srijema. Ime lasasta, navodno potječe od lasice (Mustela nivalis), zvijeri iz porodice kuna ili ptice lastavice (hirundo rustica) na čiju boju perja podsjeća, zbog kontrasta svjetle trbušne i tamne dlake. Tada bi ispravan naziv trebao biti lasičasta ili lastavičasta mangulica.

Vjerojatno je ime ipak dobila po nadimku mještana Buđanovaca, koje u Srijemu zovu Lasani. Lasasta mangulica je arhaičnija od bijele, na što upućuje atavizam, livreja, izražena ispruganost prasadi. Na osnovi lasaste mangulice koja je križana s nerastima pasmine Berkshire, a kasnije i američke pasmine Poland Chine, nastala je u 19. stoljeću crna slavonska svinja ili pfeiferica.

Lasasta mangulica je dio povijesno-kulturnog identiteta istočne Slavonije i Srijema, bez kojih nema pravih domaćih čvaraka, svinjske masti i kulena. Nažalost, taj je povijesno-kulturni identitet danas zaboravljen, pisani su podaci oskudni, a pasmina više nije u uzgoju i izumrla je na području Hrvatske.

Lasasta mangulica kao arhaična pasmina držana u sustavu pašarenja, iznimno je važna za održavanje pašnjaka, suzbijanje invazivnih vrsta biljaka, širenje pojedinih vrsta biljaka i gljiva, prateće agro bioraznolikosti parazita, napasnika, fimikola, nekrofila, ali i pratećih predatora, kao što je vuk. Kod prekapacitiranosti površina dolazilo je i do negativne interakcije.

Lasasta mangulica bila je izuzetno uspješna u ekstenzivnom uzgoju, koristi sve izvore hrane, od oskudne paše, močvarnog bilja, žira, bukvice, kestena, do korijenja i organskog kućnog otpada.

Detaljni opis lasaste mangulice daje Brinzej (1950). U odnosu na bijelu mangulicu, lasasta je nešto manjeg habitusa, plića i uža u prsima. Glava je nešto uža, rilo dulje, a uši više obješene.Noge su vitkije, a težina krmača kreće se od 100- 150 kg. Najviše se ističu daleko dulje čekinje, koje podsjećaju na krzno. Po leđima su tamnosmeđe do crne, a po bokovima i trbuhu sivožućkaste boje po čemu sliče na krzno lasice. Lasasta mangulica je kasnozrelija, a smatra se da je njeno meso slabije kvalitete od bijele mangulice zbog grubljih mišićnih vlakana.

Prasad lasaste mangulice izgledom više liči na prasad divlje svinje od prasadi bijele, te se i osebujne crne pruge kod nje dulje zadržavaju, i preko tri mjeseca. Treba napomenuti da Brinzej razlikuje dva tipa: buđanovački i otočki varijetet, pri čemu je kod otočkog tipa vidljiv utjecaj šiške.

Glavni centri uzgoja lasaste mangulice bili su: Vinkovci, Županja, Šid, Ruma,Mitrovica i Zemun, a naročito srijemski Buđanovci, čemu duguje neka imena (sremica, buđanovačka svinja). Dugo je bila dominantna pasmina svinja najistočnijeg dijela Hrvatske, gdje je 1941. imala udio od 60-90% od oko 200000 svinja. Polovinom 20. stoljeća potiskuju je crna slavonska svinja, pa Berkshire, Yorkshire i Landras, te u Hrvatskoj izumire. Opstaje u Srbiji, odakle treba izvršiti reintrodukciju.

Najveća prednost lasaste mangulice, njena izrazita prilagođenost na okolišne uvjete, otpornost na bolesti i prilagođenost na hladnoću te odlično korištenje svih oblika hrane, danas je vrlo zanimljiva i za daljnju selekciju i za ekstenzivni uzgoj.

Pasmina nije uvrštena na službeni Popis izvornih i zaštićenih pasmina i sojeva domaćih životinja te njihov potrebit broj.