Neke vrste pčela

Na svijetu ima približno oko 20.000 vrsta pčela gotovo na svim kontinentima.

Kranjska pčela (apis mellifica var. carnica Pollm) – ili domaća pčela. Pripada grupi tamnih pčela. Tijelo joj je crne boje obraslo sivkastosrebrnastim dlačicama. Pčele radilice kranjske pčele imaju izuzetan nagon za sakupljanje hrane u prirodi. Matica ima veliku plodnost (2.000 jajašaca dnevno) i otporna je na bolesti. Prvi put je opisana u Sloveniji, ali ona je svojstvena i autohtona širem prostoru. Postoji više podvrsta: alpska, panonska i sredozemna (jadranska).

Talijanska pčela (apis meliffica var. ligustica), pčela je Apeninskog poluotoka, žućkaste boje navikla na dugotrajne paše i blagu klimu. Talijanska pčela ima vrlo blagu ćud, slabo izražen nagon za rojenjem, snažan razvoj tokom ljeta i jeseni te vrlo visoku plodnost matice. Česta osobina talijanske pčele medarice je i zalijetanje u tuđe košnice tako da nije omiljena kod svih pčelara. Zbog života u blagoj klimi leglo održava do kasnih jesenskih dana pa tako i zimuje u vrlo brojnim i jakim zajednicama. Odlikuje ju slabiji instinkt za sakupljanje propolisa i nektara, međutim ima odličnu sposobnost korištenja slabih paša.

Kavkaska pčela (apis mellifica var. caucasica) – porijeklom je sa Kavkaza u Gruziji. Prema vanjštini sliči pomalo na kranjsku pčelu, a razlikujemo dvije vrste: sivu i žutu. Ima spori proljetni razvoj, ali ima odličnu odbrambenu sposobnost prema uljezima. Sama pčela ima duže rilce i marljivi je radnik na svim pčelinjim pašama, ali je sklona zalijetanju u tuđe košnice, tj. grabeži. Posjeduje slab rojevni nagon i brzo se prilagođava novim pašama. Posjeduje veliku sposobnost prikupljanja propolisa.

Tamna europska pčela (apis mellifica var. mellifica L.) – najviše se uzgaja u Njemačkoj. Krupne je građe sa zatupljenim zatkom, kratkog jezika i tamno sivom gotovo crnom bojom. Otporna je i prilagođena za duge i hladne zime. Zbog te osobine ta se vrsta pčela uspjela održati još u Sjevernoj i Južnoj Americi kao i Sibiru. Tokom sezone se razvija u zajednice srednje snage, razvoj zajednice traje dugo u jesen pa zimuje u jakim, brojnim društvima. Prinosi propolisa su umjereni, otporna je na bolesti dok med unosi slabije od talijanske i sive Kranjske pčele.

Patuljasta pčela (Apis florea F.), porijeklom je iz Indije. Osobina ove vrste je da gradi jednostruko saće na otvorenom prostoru, obično na nekom stablu. Specifičnost njezinog saća je u tome da ova pčela gradi ćelije raznih veličina za: radiličko saće, trutovsko saće i matičnjake koji imaju oblik žira. Zajednica ima jak obrambeni mehanizam, razmnožava se rojenjem, a posebnost vrste je i da u nestanku paše napušta gnijezdo u potrazi za novom jačom pašom koja zajednici osigurava dovoljne količine hrane.

Divovska pčela (apis dorsata) izgrađuje jednostruko saće na kojem živi. Sve ćelije saća gradi jednake veličine, bez razlike za trutovsko, radiličko ili za matičnjake. Dubina ćelija saća divovske pčele doseža i do 34mm. Same radilice dvostruko su veće od europske medonosne kranjske pčele. Kod ovih pčela nema razlike u veličini između radilica i matica. Divovska pčela živi na otvorenom pa je prema tome prilagodila način života. Obrambeni mehanizmi kod ove pčele su posebno izraženi i odlično čuva svoje leglo. Stare zajednice dijele se na nove manje zajednice, rojevni nagon je kod te vrste vrlo slab. U slučajevima nestanka ili slabljenja paše, napušta gnjezdo i seli na područje bogatije hranom.

Afrička pčela – je pčela nastala u sklopu projekta Brazilske vlade kako bi se dobila medonosna pčela sposobna da i u tropskoj klimi sa puno vlage uspješno oprašuje floru te da pritom sakupi što veće količine meda. Afričke pčele su agresivnije od europskih podvrsti, veću sposobnost unosa meda pa je prenesena u jugoistočni dio Brazila sa ciljem daljeg proučavanja i križanja pedesetih godina 20. stoljeća.

Tu je greškom puštena u prirodu gdje ju je više bilo nemoguće spriječiti u njenom daljnjem širenju, prije svega zbog činjenice da su matice afričke pčele nešto jače i prevladavale su u međusobnoj borbi u prirodi sa slabijim europskim pčelama. Afrička pčela nakon neplaniranog širenja u Brazilu u svijetu je dobila nadimak “pčela ubojica”, što je dakako bilo malo pretjerano ali činjenica je da se njen osebujan način štićenja vlastite zajednice uz nepoznavanje vrste lako miješao sa sveopćim strahom od uboda.

No znanstveno gledajući nisu sve košnice pokazale pretjerano obrambeno ponašanje ovih pčela, zajednice pokazuju mirnoću što je osnovno polazište za bavljenje pčelarstvom tom vrstom pčela.Sada se afrička pčela udomaćila i smatra se dobrom vrstom za pčelarstvo u Brazilu.