KINOLOGIJA: Zanimljivosti o jazavčarima

37

Pasmina jazavčara priznata je krajem 19. stoljeća, njihove su prve slike vrlo stare, a pronađene su na lijevoj obali Nila na nadgrobnom spomeniku Anifesta II. Taj daleki predak zvao se „teckel“, što proizlazi iz grčke riječi „tekal“ (oštro, ljuto) te su Nijemci zadržali taj naziv i danas.

O psima sličnim današnjim jazavčarima pisali su atenski filozof Ksenofon (354.-450. p.n.e.) i Flavius Anianus (95. – 180. pr. Kr.). Slični psi nađeni su i u Španjolskoj, a pretpostavlja se da ih je donio vojskovođa Hanibal (183. – 274. pr. Kr.). Inače u Europu su dospjeli preko trgovaca s istoka. Prema starim germanskim zakonima iz 19. stoljeća može se zaključiti da su pretci današnjih jazavčara bili korišteni za lov na dabrove (Castor fiber L.). Prvi standard za jazavčara (kratkodlakog), donesen je 1879. godine, a prvi pasminski klub osnovan je 1888. godine u Duisburgu, Njemačka.

Jazavčar je jedna od najraširenijih i najomiljenijih pasmina pasa. Uzgajaju se u tri veličine: normalne težine (standardni), mali (patuljasti) i kunićar. Svaka veličina dijeli se na tri, po dužini krzna – dlake i njenom kvalitetu. Znači: kratkodlaki, oštrodlaki i dugodlaki. Tako se grupiraju i izdvajaju na izložbama pasa (IV-FCI-grupa). Najteža pasmina jazavčara je standardni: ženke teže od 6,5 kg, a mužjaci teže od 7 kg – kratkodlaki, oštrodlaki i dugodlaki. Lakša pasmina jazavčara je patuljasti: ženke ne teže od 6,5 kg, a mužjaci ne teži od 7 kg – kratkodlaki, oštrodlaki i dugodlaki.

Kunićar: ne teži – ženka od 3,5 kg i mužjak ne teži od 4 kg s opsegom grudi u dobi od 15 mjeseci uzrasta 30 cm kod sve tri varijante krzna – dlake. Svi jazavčari podliježu ocjeni oblika i polaganju IPO (Pravilnik za ispitivanje rada jazavčara i ispit prirođenih osobina jazavčara (IPO), Hrvatski kinološki savez, Zagreb, 2007.). U mom skoro četrdesetgodišnjem lovno – kinološkom iskustvu uz mnoge lovne pasmine pasa koje sam uzgojio i lovio s istima, bio sam vlasnik tri standardna jazavčara oštre dlake (2 m. + 1 ž.), a danas posjedujem standardnog jazavčara kratke dlake (m.) Groma, uvezenog iz Slovenije.

Glede naprijed navedenog osjećam potrebu da pismeno iznesem svoja zapažanja i utiske o jazavčarima koje sam posjedovao i koristio za lovne svrhe kao što ću to nastaviti i s mojim kratkodlakim jazavčarem Gromom. Jazavčar je vedar, živahan, hrabar i ponosan pas, premda nije jako agresivan, drži do svog dostojanstva. Privržen je vlasniku i može biti vrlo ljubomoran, čak i u tolikoj mjeri da usmrti suparnika ili suparnicu. Ponekad je svojeglav pas, koji kada nešto naumi, a to se najčešće događa kad prati njemu neki vrlo interesantan trag (dlakavi predatori), ne reagira ni na kakve pozive ili zapovijedi, praveći se potpuno gluh. Iako hrabar i temperamentan, jazavčar nije divlje agresivan i lako ga je odučiti od nasrtanja na domaće životinje, a s drugim psima se najčešće dobro slaže. Zna biti strpljiv u lovu, u automobilu ili stanu, da bi svoj temperament iskazao na pravom mjestu u polju i u šumi.

Zbog tih svojih osobina vrlo je ugodno društvo za vlasnika-lovca u gotovo svakoj situaciji, jer mu ni na koji način ne smeta, može biti samo od velike koristi. Vesela narav, velika privrženost i simpatičan izgled učinile su ga primamljivim pripadnicama ljepšeg spola, koje su ga vrlo brzo usvojile i odvojile od lovaca te se tako nalazi i u nelovačkim rukama. Teško je naći lovačku pasminu pasa koja u tako malom izdanju sjedinjuje veliki broj kvaliteta sa širokim spektrom uporabljivosti u lovu – lovištu. Jazavčar je odličan jamar, manje agresivan od njemačkog lovnog terijera, ali hrabar i ustrajan oblajivač. U stanju je da svaku lisicu savlada ili istjera iz jame (jazbine), a jazavca blokira dok god ga lovac ne otkopa. Osim toga jazavčar je i odličan kratkonogi gonič koji zvonkim glasom slijedi trag divljači. Tijekom vremena rada sa psom u lovištu, opredjeljuje se za traženje one vrste divljači koju njegov vlasnik – lovac najviše lovi – odstreljuje. Skoro je nemoguće pronaći jazavčara, a pogotovo kratkodlakog i oštrodlakog, koji nije slijedoglasan. Zdravu divljač obično slijedi tragom, goni 10 do 15 minuta ali ponekad i znatno duže. Divljač ga se u principu previše i ne boji i ne bježi pred njim, već se samo lagano krećući izvlači tj. dolazi – izlazi na premet i tako postaje lak plijen za lovca na štandu. I pored kratkih nogu, jazavčar je iznenađujuće uporan i izdržljiv pas. Tijekom lova sigurno neće posustati, ma koliko bili teški tereni i uvjeti rada. Bilo je lovova kada sam cijeli dan lovio po snijegu dubokom i preko 20 cm, a da uopće nisam imao potrebu da ga nosim u naručju ili naprtnjači. Cijelo vrijeme zainteresirano se kreće po lovištu u potrazi za divljači, a vrlo vješto zna koristiti moj trag u snijegu za svoje kretanje do mene.

Pri kraju jednog lova na zečeve, čak je prije moja dva istarska goniča pronašao nastrijeljenog-ranjenog zeca, potjerao ga na puškomet kolegi lovcu, a po odstrjelu ga snažno zgrabio za vrat, ne dozvoljavajući drugim psima da mu priđu „jer to je lovina njegova i njegovog gospodara“. U kontaktu s divljači, a pogotovo s dlakavim grabežljivcima, taj mali, veseli i dobroćudni pas izrasta u neustrašivog gorostasa: „iz očiju mu sijevaju munje, a iz usta suklja vatra i sijevaju gromovi“. Tada ga je zaista teško prepoznati! Njuh jazavčara jedno je od njegovih najvećih svojstava. Bez teškoće prati svježi trag odbjegle divljači, a kad završi sa gonjenjem lako pronalazi svog gospodara lovca, bilo u polju ili šumi. Trag nastrijeljene – ranjene krupne divljači dobro i uporno slijedi, a zna ju i spontano oblajavati te čuvati do dolaska svog gospodara lovca, bilo od drugih lovaca ili lovačkih pasa. U lovu na divlje svinje jazavčar može biti vrlo koristan. On ne može u trku pratiti divlje svinje jer nema potrebnu brzinu za to, ali pri obilasku lovišta lako će i više stotina metara pratiti trag vepra koji se povukao na dnevni odmor, pronaći ga na logi i uporno oblajavati, pa i sat vremena ako treba, sve dok gazda lovac ne priđe divljači na puškomet. Pri tome se neće uplašiti i otjerati je, a zahvaljujući malom rastu, divljač ga ne doživljava kao opasnog protivnika, a on vješto izbjegava nasrtaje vepra ili divlje svinje (pod uvjetom da nije visoki snijeg jer tada se isti i ne koristi za lov).

Komentiraj

Please enter your comment!
Please enter your name here

Ova web-stranica koristi Akismet za zaštitu protiv spama. Saznajte kako se obrađuju podaci komentara.