Ožujka ili ožujska puževica

Ožujka ili ožujska puževica ovisno o vremenskim uvjetima raste pojedinačno i u skupinama ispod lišća i iglica, od siječnja do svibnja, u smrekovim, jelovim, borovim , bukovim i kestenovim šumama.

Najviše ih ima u planinskim predjelima, gdje su pretežito jele, ili u nizinskim, gdje se borovi mijenjaju s bjelogoričnim drvećem. Nerijetko se ožujka potpuno razvija pod zemljom ili mahovinom. Najviše je ima u susjednoj Sloveniji, a u nas u središnjoj Hrvatskoj.

Ovu jestivu i sočnu gljivu, neznatne arome, pripremamo na različite načine: prženjem, pirjanjem, kiseljenjem i za juhu. U početku ispupčen, a kasnije spljošten klobuk je promjera 3–12 cm, nerijetko u sredini ulegnut, s valovitim uzdignutim rubom. Suhe je zrakastovlaknaste površine koja je u različitim nijansama, od svijetlosive do tamnosive boje, ali je bijele boje ako je pokriven lišćem.

Stručak je kratak i debeo (4–8×1,2–3 cm), bijeli ili sivi, ravan ili zakrivljen. Listići trusišta su debeli, bijeli i gusti u mlade gljive, kasnije sivi i rijetki, obrasli po stručku i razgranati. S poprečnim mostićima povezani su na hrptu, a otrusina je bijela. Meso ožujke je bijelo, u mladih gljiva meko i krhko, poslije donekle vlaknato, a klobuka je sivkasto. Ugodna je okusa, no u većoj količini neugodna mirisa na mokraćnu kiselinu.

Toj gljivi je najsličnija kozjača (Higrophorus caprinus), također vrlo ukusna, tanjega mesa, zrakasto-vlaknastoga klobuka, koji je više smeđi. Stručak je tanji i dugi, u gornjem dijelu tamniji. Možemo je zamijeniti sa slovenskom sivkom (Tricholoma portentosum) i nekim drugim gljivama sa sivim klobucima, koje rastu u jesen, no valja istaknuti da u vrijeme rasta ožujke nema drugih sličnih gljiva.