Crveni peharček

Crveni peharčak narodni je naziv dobio zahvaljujući svojoj jarkoj crvenoj boji klobuka i njegovom izrazito konkavnom obliku. Danas važeći znanstveni naziv nadjenuo joj je Jean Baptiste Émil Lambotte 1889. godine.

Prvi znanstveni naziv Helvella coccinea nadjenuo joj je talijanski prirodoslovac Giovanni Antonio Scopoli 1772. godine te je od tada više puta mijenjan. Crveni peharček susreće se po cijelome svijetu, na afričkom kontinentu, po Aziji, Europi, Sjevernoj i Južnoj Americi te Australiji. Nalazi se po listopadnim šumama koje rastu u blizini rijeka. Raste na otpalim granama raznih vrsta stabala s gornje i donje strane, dakle i nadzemno i podzemno i razlaže ih. Plodna tijela iznad tla obično su manja od onih koja se nalaze pod zemljom, kao i nadzemna plodna tijela u zavjetrini. Obično je riječ o granama pripadnica porodice ružovki, hrastova, jasenova, bukve, graba, lijeske, vrba i brijestova, joha ili glogova. Može se naći pojedinačno ili u klasterima.

Malena je gljiva s konkavnim klobukom promjera ne većim od 1,5 do 5 cm, ipak dosta je uočljiva zbog jarko crvene boje s gornje strane. S vanjske strane klobuk je krem-ružičaste boje, rubovi su bijeli i povijeni prema unutrašnjosti. Oblikom najviše podsjeća na zdjelicu, zatim na pehar ili vinsku čašu. Meso je izrazito krto i bijele boje. Površina je gornje strane na opip blago čekinjasta. Stručak je bjeličast i s dlačicama na površini, dužine je od 1 do 2 cm, širine pola centimetra i sužava se na bazi, ali nije vidljiv jer je prekriven supstratom ili može sasvim izostati. Spore su eliptične i glatke, a otisak je spora bijele do ili krem boje. Kod izbacivanja spora dolazi do slabašnog praska.

Miris se ne osjeća ili se osjeća lagani i ugodni miris po gljivama. Okus se ne osjeća. Vrijeme pojavljivanja je od početka zime do početka proljeća. Za hladnog vremena mogu opstati nekoliko tjedana.

Plodna tijela crvenog peharčeka sadrže bjelančevine lektine koji vežu nekoliko specifičnih molekula ugljikohidrata, među kojima i laktozu. Crvenu boju klobuku daje nekoliko tipova karotenoida. Prema nekim je izvorima nejestiva, a prema nekim jestiva, ali neukusna gljiva, a po nekima je valja izbjegavati jer je teško probavljiva. Bez obzira na status jestivosti, ne smije se brati za konzumiranje, ni u bilo koje svrhe jer je uvrštena
na Crveni popis gljiva Hrvatske.

Slične vrste su narančasto-crvena zdjeličarka (Aleuria aurantia (Pers.) Fuckel) koja se pojavljuje ranije, krajem ljeta i ujesen, i koja je jestiva. Obični peharček (Sarcoscypha austrica) pojavljuje se istovremeno i vrlo se teško makroskopski razlikuje. Klobuk ponekad može narasti nešto veći nego kod crvenog peharčeka, do 7 cm. Mikroskopskim pregledom utvrđeno je da su dlačice na klobuku kod crvenog peharčeka ravne ili pomalo zavijene, a kod običnog vidljivo zavinute o čemu su autori Nikola Ciganović i Žarko Jorgovanović pisali u internetskom izdanju časopisa „Fungimania“. Na internetskoj stranici „First nature“ osim ovog podatka stoji još i podatak kako konidiji običnog peharčeka imaju izbočine koje im daju oblik čekića, a kod crvenog peharčeka su uvijek zaobljene.

Jako je sličan i lipov crveni peharček [lat. Sarcoscypha jurana) (Boud.) Baral. 1984.] koji se pojavljuje nakon što snijeg okopni i čije plodno tijelo veličinom odgovara crvenom i običnom peharčeku. Kao što joj ime kazuje, raste na granama lipa, no ako je već uvelike razgradila drvo, identifikacija prema domaćinu više nije moguća. Prema mikroskopskoj analizi dlačica zaključeno je kako su po zavijenosti između onih kod crvenog i običnog peharčeka. Najuočljivija je razlika u sporama, a kako navode u „Fungimaniji“, kod crvenog su peharčeka veće i izdužene, kod običnog manje i šire i ravno zasječene na krajevima, a kod lipovog također zasječene na krajevima, ali s po dvije prisutne kapljice.