Velika gnojištarka

275

Veliku gnojištarku prvi je opisao danski prirodoslovac Otto Friedrich Müller svrstavši je pri tom u rod Agaricus.

Današnji znanstveni naziv nadjenuo joj je južnoafrički mikolog Chrisiaan Henrick Persoon 1797. godine premjestivši je u rod Coprinus. Ime roda vjerojatno dolazi od starogrčke riječi kopros što znači gnoj. Riječ coma prevedena s latinskog znači kosa, a upućuje na čupav izgled gljive. Saprofitna je gljiva što znači da razgrađuje kompost, panjeve ili drugu organsku tvar. Kao nematofagna vrsta ima sposobnost uništiti nematode vrsta Panagrellus revivus i Meloidogyne arenaria.

Mlada plodna tijela su u početku jajolika i bijele boje s blago smeđe obojenim vrhom, kasnije postaju cilindrična s velikim crvenkastosmeđim ljuskama, a kada sazriju zvonolika su sa sivo-crno obojenim donjim dijelom. Raspada se na način da se pretvori u gustu crnu tekućinu punu hidrolitičkih enzima hitina koji se raspadnu na složene šećere pa iz tla ostane stršati samo stapka.

Za ovaj proces je značajna pojava veće količine vlage u atmosferi. Listići su slobodni, tj. nisu pričvršćeni za stapku, ispočetka bijeli, zatim poprimaju ružičastu boju, a kod zrelih primjeraka su crni. Izrazito su gusto poredani što je najvjerojatnije razlog nemogućnosti ispuštanja spora, odnosno samouništenja klobuka. Meso je bijele boje i blagog mirisa i okusa. Stapka je šuplja, glatka, bijele boje, visine od 10 do 37 cm i promjera od jednog do 2,5 cm, s labavim, bijelim prstenom koji se ponekad teže uočava ili je otpao. Otisak spora je izrazito crne boje.

Vrsta je prirodno rasprostranjena u Europi i Sjevernoj Americi, a prenesena na Island, Australiju i Novi Zeland. Kao česta gljiva koja često raste u većim skupinama nalazi se uz rubove šuma ili šumske putove, u blizini kompostišta, na zapuštenim površinama, često po livadama, a nađu se i na zelenim gradskim površinama. Vrijeme sakupljanja je od proljeća do kasne jeseni.

Plodna tijela sadrže polisaharide, masne kiseline, tokoferole i askorbinsku kiselinu, odnosno vitamin C, te minerale: kalij, kalcij, željezo, magnezij i cink.

Ljekovita svojstva: određeni aktivni sastojci, kako kod primjeraka ubranih u divljini, tako i kod uzgojenih, pokazali su hipoglikemijski, imunomodulatorski, antidijabetički, antitumorski te potencijalni antioksidativni učinak.

Upotreba za jelo: moguće je konzumirati isključivo mlade primjerke koji su bijele boje, odnosno dok listići nisu pocrnili. Klobuke je najbolje upotrijebiti svježe. Ne obrade li se za konzumaciju unutar prvih četiri do šest sati nakon ubiranja, klobuci će se raspasti i pretvoriti u crnilo. Mogu se kuhati, pa nakon toga zamrznuti ili se mogu staviti u staklenku pa preliti hladnom vodom i pohraniti u hladnjak na nekoliko dana. Kuhanjem se ispušta puno tekućine, pa ovu gljivu mnogi koriste za spravljanje juha u kombinaciji sa sunčanicama, gulaša ili crnog rižota. Mogu se pariti, pržiti, pirjati ili pohati, a osobito su ukusne pripremljene s kajganom.

Slične vrste: vrlo rijetko dolazi do zamjene. Slične vrste su jajasta gnojištarka (Coprinus atramentaria) koja nema izražene ljuske i koja je također jestiva dok je mlada, ali se uz nju nikako ne preporučuje istodobno konzumiranje alkohola. Šarena gnojištarka (Coprinus picaceus) ima izražen kontrast boja klobuka koji je smeđe ili tamnosive boje s bijelim ljuskama; nije jestiva i neugodnog je mirisa.

Komentiraj

Please enter your comment!
Please enter your name here

Ova web-stranica koristi Akismet za zaštitu protiv spama. Saznajte kako se obrađuju podaci komentara.