Svjetložuta muhara

Svjetložutu muharu prvi je znanstveno opisao švedski mikolog i botaničar Elias Magnus Fries 1838. godine i dodijelio joj znanstveni naziv Agaricus gemmatus.

U rod Amanita premjestio ju je francuski statističar Louis Bertillon 1866. godine. Osnovnim arealom smatra se umjereni pojas Europe, a dolazi i na sjeveru Azije i u Amerikama. Pridolazi u šumama četinjača, rjeđe u miješanim i listopadnim šumama na kiselim i pjeskovitim tlima. Pridolazi pojedinačno ili u raštrkanim grupicama.

Bez obzira na naziv, boja kožice klobuka ove gljive može varirati od blijede boje slame ili jarko žute do boje žumanjka. Nosi bijele nepravilne ostatke ovoja koje može isprati kiša. Promjer klobuka iznosi od 4 do 10 cm. U početku je oblika polukugle, a s vremenom se izravnava.

Na krajevima je žljebovit. Kožica je glatka i suha, a za kišnog vremena postaje ljepljiva. Rub je kod nekih primjeraka rebrast. Listići su slobodni, široki, gusti i mekani, kod mladih primjeraka bijeli, s vremenom mogu požutjeti ili čak kod starih primjeraka poprimiti oker ton. Meso je gusto, elastično i bijelo, no može biti žućkasto.

U slučaju oštećenja, tj. u dodiru sa zrakom ne mijenja boju. Spore su bezbojne i eliptičnog oblika. Otisak spora je bijele boje. Stručak je valjkast, zadebljane baze, što je karakteristično za muhare, dužine od 6 do 15 cm, širine od 0,5 do 1,5 cm, bijel ili žućkast, gladak, paperjast i s ljuskicama pri bazi. U početku je pun, a s vremenom postaje šupalj u središtu. U početku ima prsten koji se nalazi na gornjoj trećini i koji je spojen gornjim rubom, a ostatak slobodno visi. U daljnjem razvoju gljive brzo iščezava te ostaje neizražen trag. Meso u stručku je gusto i lomljivo.

Meso ima neizražen miris po rotkvama i ugodan okus. Vrijeme pojavljivanja je tijekom proljeća, ljeta i jeseni, tj. s početkom u lipnju i završetkom u studenom.

Ruski izvori naglašavaju povezanost otrovnosti s mjestom rasta te navode kako u jednome dijelu Francuske ima status ukusne jestive gljive, a u Njemačkoj smrtno otrovne. U Italiji je konzumiraju kao uvjetno jestivu. Sadrži iboteničnu kiselinu koja može djelovati kao moćan neurotoksin, a koja se kuhanjem pretvara u još otrovniji spoj muscimol koji uzrokuje sedaciju i delirij. Drugi toksini koje sadrži su triptofan, muskaridin, muskarin i hidrokarboksilna kiselina.

Simptomi otrovanja su: povišena temperatura, žeđ, jaka obamrlost, dijareja, mučnina, vrtoglavica, povraćanje, grčevi u želucu, jako suzenje, slinjenje, znojenje, kratak dah (dispneja), sužene ili proširene zjenice i nereagiranje na svjetlost, usporen ili ubrzan puls, napadaji straha i halucinacije.

Ako trovanje nije jako, stanje će se popraviti kroz nekoliko sati. U težem slučaju dolazi do problema s disanjem, grčeva i zatajenja srca. U najgorem slučaju konzumacija svjetložute muhare može završiti letalno, što je vrlo rijetko zabilježeno, ali je u svakom slučaju najbolje uputiti se liječniku. Do tada treba osobi dati pet ili šest čaša tople vode ili slabe otopine kalijevog permanganata i isprati želudac kako bi se potaknulo povraćanje. Postupak je potrebno ponoviti. Ako otrovana osoba povraća, potrebno joj je pomalo davati vodu u kojoj je otopljena jedna čajna žlica soli. Iz navedenog je razvidno da je svjetložutu muharu najbolje izbjegavati.

Potreban je jednak oprez sa sličnim gljivama. Smeđa preslica, lat. Amanita fulva (Schaeff. Secr.), nema ostatke ovoja na klobuku, ubraja se u uvjetno jestive, odnosno otrovne gljive ako se konzumira sirova. Žućkasta pupavka, lat. Amanita citrina, ima osjetan miris na rotkvice i još veće zadebljanje baze. Elijeva muhara, lat. Amanita eliae Quel, sumnjive je jestivosti, nema zadebljan stručak.