Grmača ili grmačica

Gljivu grmaču ili grmačicu (Desarmillaria tabescens) (Scop.) R. A. Koch & Aime syn.(Armillaria tabescens (Scop.) Emel )je prvi opisao talijanski liječnik i prirodoslovac Giovanni Antonio Scopoli 1772. godine pod znanstvenim nazivom Agaricus tabescens. Francuski mikolog Laurence Emel premjestio ju je u rod Armillaria.

Nakon što je krajem 20. st. ustanovljen rod Desarmillaria, američke mikologinje Rachel Kochh i Catherine Aime premjestile su je u isti 2017. godine. Široko je rasprostranjena gljiva. Raste po čitavoj umjerenoj zoni u Europi, osobito središnjoj i južnoj, u nekim dijelovima Sjeverne Amerike, Kini i rijetko u Japanu, pa čak i suptropskoj na sjeveru Afrike.

Raste u bjelogoričnim šumama, pridolazi u busenovima, na deblima stabala, na trulim panjevima, deblima i općenito na odumirućoj drvnoj tvari listača i četinjača (najčešće jeli), no osobito je opasna za hrastove i može razoriti i mlada stabla.

Klobuk ove stapčare promjera je od 3 do najviše 10 cm. Kod mladih primjeraka je poluloptast s rubovima povijenim prema unutrašnjosti, a zatim se postepeno širi. Kod mlađih je primjeraka prisutna široka izbočina u središtu, a kod je zrelijih često je prisutno široko udubljenje dok rubovi postaju blago valoviti. Kožica je najprije boje meda do smeđa, a kasnije rđastosmeđe boje, obično je tamnija prema središtu. Suha je na opip, ljepljiva za vlažnog vremena.

Na njoj su prisutne ljuskice malo tamnije boje, najuočljivije prema središtu, koje sa starenjem plodnog tijela iščezavaju. Meso je čvrsto, bijele ili žućkaste boje kod mladih primjeraka, s vremenom smeđi. Ne mijenja boju uslijed oštećivanja. Listići su prirasli i mogu se malčice spuštati po stručku. Kod mladih primjeraka su blijede boje mesa, a kod zrelih ružičastosmeđe boje. Po nekoliko stručaka biva srašteno, a pojedini stručak je valjkast, dug, tanak, duljine od 7 do 15 cm i širine od pola do 1,5 cm. Čvrste je i vlaknaste strukture, u početku bijele, kasnije blijeđe oker i smeđežućkaste boje.

Pri vrhu je bijel, a prema kraju se sužava i smeđežute je boje tamnije od ostatka. Meso u stručku je bjelkasto. Prsten izostaje. Spore su eliptične, malene i glatke, krem boje. Otisak spora je bijele ili bijelokrem boje. Vrijeme nalaženja započinje u svibnju i traje do listopada, rijetko je prisutna u studenom. Meso je gorkog okusa, no nakon kuhanja ukusno. Miris je poput mirisa plijesni.

Prema većini izvora je jestiva, a prema nekima uvjetno jestiva gljiva. Može se pripravljati na razne načine, ali ju je za početak svakako potrebno kuhati, da se ukloni gorak okus i da konzumacija ne bi izazvala moguće probavne smetnje. Mogu se kuhati, pržiti, ukiseliti, sušiti, usoliti ili zamrznuti u svježem obliku. Dobre su u juhi.

Sadrži veliku količinu aminokiselina i polisaharida. Regulira izbacivanje žuči iz oganizma, smiruje upale, snižava krvni tlak, umiruje lupanje srca, ublažava bolove i jača imunitet. Djeluje antitumorski kod sarkoma.