Ametistna lisičica dolazi samo u Europi

Pronaći ametistnu lisičicu (lat. Cantharellus amethysteus (Quél.) Sacc. u šumi pravi je zgoditak jer je vrlo ukusna i zdrava. Vrlo joj je slična bliska rođakinja lisičarka (lat. Cantharellus cibarius Fr. (1821) koja joj osim izgledom odgovara okusom i po ljekovitim svojstvima. Od nje se razlikuje po ljubičastim ljuskama na klobuku, a što prilično olakšava identifikaciju. Zanimljivo je da dolazi isključivo na europskom kontinentu.

Ametistnu lisičicu prvi je opisao francuski mikolog Lucien Quélet koji joj je nadjenuo znanstveni naziv Cantharellus cibarius var. amethysteus jer je smatrao da je riječ o varijetetu lisičice (Cantharellus cibarius Fr.). Današnji znanstveni naziv nadjenuo joj je talijanski mikolog Pier Andrea Saccardo 1887. godine. Naziv roda dolazi od starogrčke riječi kantharos koja se odnosi na osobiti pehar koji je Starim Grcima služio za piće, a pri čemu je mislio na oblik klobuka.

Naziv vrste amethysteus odnosi se na ljubičastu boju ljusaka koje krase klobuk, a koja odgovara poludragom kamenu ametistu. Rasprostiranje i stanište: dolazi isključivo u Europi, od Mediterana da Skandinavije, no zastupljenija je na Mediteranu. Ektomikorizna gljiva koja preferira hrastove i bukve, a javlja se i uz smreke i borove. Pojavljuje se u malim grupama. Opis: Klobuk je oblika lijevka, promjera od 5 do 10 cm. U početku je ravan, a Izgled listića s vremenom se sve više udubljuje pa poprimi oblik lijevka. Rub je često valovit. Osnovna boja klobuka je žuta i može varirati od svijetle do boje žumanjka. Na klobuku su prisutne ljuske boje ametista ili slične ljubičaste boje. Česti su primjerci kod kojih je veliki broj ljuski koncentriran u središtu klobuka, a opada prema rubovima. Meso je u početku bijelo, kasnije postaje žućkasto, suho je i vlaknasto. Listići se račvaju, kod nekih su primjeraka prisutne i vijuge. Spuštaju se niz stručak, gusti su i žute boje. Stručak je oblika obrnutog stošca, tj. širi je na gornjoj, a uži na donjoj strani. Pun je, ponešto bljeđe žute boje nego klobuk. Promjera je od 1 do 2 cm, često nije viši od 2 cm.

Spore su eliptične i glatke. Otisak spora je blijede žute boje, ponekad s ružičastim tonom. Miris i okus: ima blagi miris po marelicama. Okus termički neobrađenih gljiva slabo je osjetan, a kuhane poprimaju, kako mnogi tvrde, bogati voćni okus marelica. Vrijeme nalaženja: ljeto i jesen, točnije od kolovoza do listopada. Kemijski sastav: plodno tijelo sadrži veću količinu vitamina: B1 , B2 , B3 , A, D2 , D, C, PP. Gljiva sadrži i mikroelemente bakar Pojavljuju se u malim grupama Ametistna lisičica i cink, kiseline važne za organizam i karotenoide s antioksidativnim djelovanjem. Jestivost: vrlo ukusna jestiva gljiva koja se slaže s rižotima, omletima, piletinom, ribom ili se od nje može skuhati juha. Ljekovitost: osim što je poslastica, ametistna lisičica je vrlo ljekovita. Konzumiranje ove gljive jača otpornost i vitalnost organizma tako što jača imunitet.

Osim što ima izražena antibakterijska i antivirusna svojstva, pomaže u sprječavanju stanica raka. Duža se konzumacija povoljno odražava na vid, sprječava upale očiju i suhoću kože. Kineski specijalisti preporučuju redovitu konzumaciju osobama koje rade za računalima. Ergosterol, koji se pod utjecajem UV svjetlosti pretvara u vitamin D2, povoljno djeluje na bubrege i zbog toga se ametistna lisičica preporučuje svima koji pate od bolesti bubrega kao što je hepatitis. Ruski gljivari preporučuju infuziju od plodnih tijela gljive i apsolutnog alkohola kao preventivno sredstvo protiv raka. U Latviji se ova gljiva primjenjuje za liječenje tuberkuloze, crvene otekline ispod površine kože (furunkule) i u slučaju upaljenih krajnika. Upozorenje: slična gljiva je lažna lisičica (lat. Hygrophoropsis aurantiaca) koja je teško probavljiva, a za razliku od ametistne lisičarke raste na panjevima ili uz njih.