Znanstveni naziv roda bujadi Pteridium Scop. dolazi od starogrčke riječi pteron što znači pero, a odnosi se na izgled lista. Ime vrste aquilinum dolazi od latinske riječi i znači orlovski (aquila – orao) jer je završetak mladog lista sličan orlovskim kandžama. Domaći naziv bujad vjerojatno potječe od bujan ili bujati zbog visoke sposobnosti brzog razmnožavanja i osvajanja velikih površina.
Ekonomski je vrlo značajna biljka. Bujad je kozmopolitska vrsta rasprostranjena po cijelom svijetu, osim Antarktika, pustinjskih i stepskih krajeva. Jedna je od najrasprostranjenijih vaskularnih biljaka svijeta. Javlja se posvuda, od nizina do pretplaninskog pojasa, u svijetlim šumama, po rubovima šuma, na vrištinama i travnjacima. Pridolazi na različitim tlima. Razmnožava se sporama i vegetativno te može brzo osvojiti velike površine tvoreći guste populacije, tzv. bujadnice ili bujadare. Kao takva predstavlja najgori korov na svijetu. Kao pionirska vrsta česta je na sječinama i požarištima.
Bujad je zeljasta trajnica visoka od 60 do 120 cm i preko 2 m. Podanak je razgranat, tanak, dubok, puzav i jako dug, ponekad duži od 3 m. Listovi su trokutasti, dvostruko ili trostruko perasto razdijeljeni i mogu biti dugi do 1 m. Lisne plojke su žućkaste, duge i jake, debele do 1 cm. Na donjoj strani listova formiraju se sorusi (trusne gomilice koje čine sporangij) sa sporama. Dozrijevaju od srpnja do rujna, a spore su tamnosmeđe i bradavičaste. Dolaskom jeseni listovi počinju gubiti zelenu boju, požute i suše se. Utvrđeno je da postoji 5 podvrsta i 12 sorti bujadi.
U prehrambene i ljekovite svrhe koriste se nadzemni dijelovi i korijen. Izdanci se za prehranu beru početkom proljeća, dok se još listovi nisu razvili, a podanak tijekom jeseni i zime. Za ljekovite svrhe stabljike se žanju u jesen, suše se i s njih se skidaju listovi.
Bujad je vrlo bogatog kemijskog sastava. Sadrži ljekovite i otrovne tvari, peridin, prolin i druge tvari, među kojima i one koje oštećuju određene stanične sastave koštane srži i cjelokupni limfni sustav, a imaju i kancerogena svojstva. Podanak sadrži puno škroba, eteričnog i masnog ulja, sluzi, glikozida i saponina. Mladi listovi sadrže puno vitamina C i karotina, a bogati su i kalijem. Sadrže i enzim tiaminazu.
Ljekovitost bujadi poznata je u cijelom svijetu. Njome se liječe nateknuća jetre i slezene, kašalj, štucavica, reumatski bolovi, ispadanje kose, čirevi i otekline. Svježa bujad u jastuku liječi nagluhost nastalu od prehlada i propuha. Svježi listovi utisnuti na čelo i oči bistre pogled i uklanjaju titraje pred očima. Rakija u kojoj se kuhao korijen bujadi izvrsno je sredstvo za utrljavanje i masažu kod gihta i reume. Od sitno izrezanih listova i korijena namočenih u jabučni ocat dobije se iscjedak koji služi za masiranje udova, opeklina i oparina.
