Velika lasica

Obitelj kuna je jedna od najprilagođenijih u redu mesoždera. Među svojim predstavnicima u našoj zemlji ima izvrsnog plivača i ronioca, živahnu vidru i odličnog kopača, tromog jazavca.

Ostali pripadnici te obitelji su svestraniji, skaču i penju se, snalaze se u dupljama drveća, šupljinama stijena, pod zemljom i u vodi. Otuda im je i hrana vrlo raznovrsna, a i zato što mogu savladati životinje koje su veće od njih. Sve to vrijedi i za veliku lasicu, zerdava ili hermelina. Vrlo je hrabar i nemilosrdan grabežljivac, kao i njegova manja rođakinja, mala lasica.

Velika lasica (Mustela erminea) je izduženog tijela, kratkih nogu, dugačka oko 30 cm, teška do 300 g. Treba znati da je veličina jako različita i sitne velike lasice mogu biti ne veće od krupne male lasice. Posljedica je to i činjenice da su mužjaci lasica znatno krupniji od ženki. Zimi je velika lasica bijele dlake, ljeti rđastocrvene, ispod vrata je bijela, a najuočljiviji joj je crni vrh repa.

Od male lasice se razlikuje po manje riđoj dlaci, ali jedini siguran znak raspoznavanja je uvijek crni vrh repa velike lasice. Linjanje je dva puta godišnje, a smjene dlake su vezane za početak i kraj trajanja snježnog pokrivača. Velika lasica je rasprostranjena po cijeloj Europi i sjevernoj Aziji, osim krajnjeg sjevera. Osobito je česta u sjevernoj Europi. Brojnost joj je neravnomjerna, izbjegava prirodne i kulturne stepe. U osnovi joj brojnost ovisi o broju sitnih glodavaca, njene temeljne hrane.

Mjesto za leglo ne uređuje, nalazi ih u rupama glodavaca, pod suhim granjem, složajima drva, među korijenjem drveća, u stogovima slame i sijena, pod hrpama kamenja, u pukotinama stijena. Legla prostire kožicama i dlakom sisavaca i perjem, no nekada ne pravi
nikakvu prostirku.

Osobine razmnožavanja velike lasice su jedinstvene među sisavcima, kako su otkrili ruski znanstvenici. Spolni sustav ženki normalno sazrijeva u juvenilnom uzrastu, kada u svom razvitku prestiže funkcioniranje organa sluha i vida. Bespomoćna mladunčad, koja se još hrani majčinim mlijekom, postaje spolno zrela i tjera se neprekidno do jeseni. Mužjaci postaju spolno zreli kao i drugi sitni grabežljivci, druge godine poslije dolaska na svijet.

U parenju sudjeluju odrasli mužjaci, odrasle ženke bez mladunaca i ženke u posljednjoj fazi laktacije i mlade ženke “dječjeg” i mladenačkog uzrasta. Zanimljivo je da rano parenje ne smanjuje plodnost ženki.

Velikoj lasici je svojstvena embriotenija, što znači da se zametak privremeno prestaje razvijati, a kasnije slijedi normalno razvijanje zametka do mladunca koji dolazi na svijet. Među grabežljivcima velika lasica ima najdužu i najpromjenjiviju bređost – od 240 do 393 dana, što je vezano s većom razvučenošću parenja u odnosu na vrijeme rađanja. Za razliku od mladih ženkica, ono može biti rano proljetno, proljetno-ljetnje i ljetnje s razlikama u pojedinim godinama – od travnja do zaključno rujna.

Mladuci dolaze na svijet slijepi, bezubi, s čvrsto zatvorenim slušnim kanalima, pokriveni rijetkom i svijetlom embrionalnom dlakom. Po izgledu liče na krupne mrave. Prvi zubi niču u uzrastu od oko dva tjedna. Oblikovanje zubala završava nakon dva mjeseca i tada mlade velike lasice počnu same ubijati miševe i voluharice. Nakon mjesec dana nespretno hodaju. Slušni kanali se otvaraju u uzrastu od oko mjesec dana, malo kasnije životinjice progledaju.

U uzrastu od 50 dana zabilježen je prvi izlazak iz gnijezda. Od tog vremena mladunci počinju stajati na stražnjim nogama, zauzimajući tipičnu pozu velike (i male) lasice. To je zato da kratkonoga životinjica može bolje istražiti okoliš. U lipnju, zaključno do kolovoza, obitelj se raspada. Lasica doživi 8 do 10 godina.

Svaka velika lasica ima svoje lovište, osobito zimi. Dijeli se na više revira koje obilazi jednom u 5 do 10 dana. Veličina individualne teritorije početkom zime je 5 do 6 ha, a koncem zime može dostići 200 ha, no u prosjeku se kreće do oko 30 ha. Ako postoji nedostatak hrane, velika lasica se odlučuje na seobu. Ova vrlo pokretna životinjica dnevno prelazi oko 3 km, a zna se naći u vodi daleko od obale.

Velika lasica ubija svoje žrtve ugrizom u zatiljak i smrtonosnim stresanjem. To je vjerojatno nagonsko i nasljedno ponašanje svih zvijeri. Postoji specijalizacija unutar vrste – mužjaci krupniji od ženki love veći plijen. Dnevna potreba hrane je oko 50 g. Velikoj lasici se pripisuje velika krvožednost jer ubija više nego što može pojesti. U stvari, svojstveno joj je da u vrijeme izobilja hrane pravi zalihe.

Lovi miševe, voluharice, hrčke, štakore, tekunice, puhove, vjeverice, divlje kuniće, zečeve, a navodno može svladati i lane. Zatim se hrani pticama, njihovim jajima i mladuncima, vodozemcima, gmazovima, mekušcima, kukcima, strvinom, kada je na to natjera glad. U prehrani ima i nešto biljne hrane. Velika lasica može načiniti štete u peradarnicima, kunićarnicima i uzgajalištima sitne divljači. Pretežiti dio prehrane čine sitni glodari i u tome se ogleda korisnost velike lasice.

Krupniji plijen, uključujući i sitnu divljač, lovi kada je nedostatak te njene osnovne hrane. Nekada je velika lasica bila svrstana u divljač i bila je visoko cijenjena krznašica, u nekim zemljama je to još uvijek. Krzno velike lasice se koristilo za aplikaciju ženskih krznenih kaputa. U feudalno doba njime su obrubljivali odjeću velikaša, a samo su pojedini kraljevi i carevi imali cijele ogrtače od krzna velike lasice.