Maklura je rod listopadnoga drveća iz porodice dudovki (Moraceae), s jednostavnim, naizmjeničnim listovima i jednospolnim cvjetovima u gustim cvatovima.
Ocvijeće ženskih cvjetova postaje mesnato te oblikuje karakteristični skupni plod. Rod sadrži samo jednu vrstu (Maclura pomifera) kojoj je domovina Sjeverna Amerika. Latinsko ime dobila je po američkom geologu Williamu Maclureu(1763. – 1840.), a njeno narodno ime “trn Osaga” ili “narančasta Osaga” nastalo je od imena indijanskog plemena bliskog plemenu Sioux.
To je do 20 m visoko stablo kuglaste, izrazito široke krošnje, kratkoga debla sa sivkastom i svijetlosmeđom te uzdužno duboko izbrazdanom korom. Promjer debla je od 50 do 90 cm. Izbojci su tanki, žutosive ili zelenosive boje, trnasti, koljenčasti. Trnovi su pojedinačni, kratki, ravni ili neznatno savijeni, smješteni u pazušcu listova (postranim čvorovima, nodijima), u donjem dijelu izbojka dugi su 1 – 2 cm, a iste su boje kao izbojci. Pri vrhu su smeđi i sjajni. Kratki su izbojci brojni, s gusto razmještenim ožiljcima otpalih listova, nemaju trnove. Pupovi su sitni, okruglasti i jajasti, s mnoštvom crvenkastosmeđih, golih i sjajnih ljuskica, a nalaze se koso sa strane trna ili, ako nema trna, iznad velikog ožiljka otpaloga lista.
Plodovi slični naranči
Listovi su jednostavni, jajasti, kožasti, dugačkog šiljastoga vrha, cijeloga ruba, sa široko klinastom do zaobljenom osnovom, perasto mrežaste nervature. Izgledaju kao da su zimzeleni, dugi su 6 – 12 cm, široki 3 – 6 cm, s 2 – 3 cm dugom peteljkom.
Odozgo su zelene boje, goli i sjajni, a na naličju svijetlozeleni i goli; sadrže mliječni sok. U jesen poprimaju znakovitu zlatnožutu boju. Cvjetovi su dvodomni, muški su u resama, a ženski u glavičastim cvatovima, na kratkoj stapci. Na jednom stablu mogu se naći cvjetovi samo jednoga spola, biljka nije samooplodna i za nastanak plodova potrebe su dvije biljke u neposrednoj blizini. Cvatnja je od svibnja do lipnja. Plodovi su krupni, višeplodni, nalikuju naranči ili limunu, promjera 5 –13 cm, a kad dozriju izvana su bradavičasti i žutonarančasti. Sastavljeni su od mnoštva malih uklopljenih plodića (koštunica), ugodnog su i blagog mirisa, nisu jestivi, a puni su ljepljivog mliječnoga soka (lateksa), koji u dodiru sa zrakom poprimi crnu boju.
Dozrijevaju tijekom rujna i listopada, katkada i u studenom, a zanimljivo je da ih vole vjeverice koji plod rastave i hrane se sjemenkama. Plodovi mogu iritirati jer se pri padanju na tlo rasprskavaju, a kod nekih osoba izazivaju i odbojnost zbog sličnosti s malenim ljudskim mozgovima (otuda i naziv “drvo mozak”). Plodovi suše sluznicu, mogu izazvati upalu usne šupljine pa i upalu kože u osjetljivih osoba, a sadrže tvari s fungicidnim djelovanjem. Osim toga, njihov sok koristi se kao repelent jer odbija kukce.
Sjemenke su plosnate, duge do 10 mm i jestive, a ima ih i do 200 u plodnoj jezgri. Biljka se lako razmnožava putem sjemenki koje dobro kliju u proljeće, a moraju biti svježe ili na vegetativan način (korijenskim reznicama).
U šumama, parkovima, drvoredima i živicama
Maklura (jabučavi ančur) u Sjevernoj Americi raste uz riječne doline, na aluvijalnim tlima, na jugoistočnoj granici američkih prerija, u čistim ili mješovitim šumama. U Europu je unesena 1818. godine i od tada se mnogo uzgaja. Kod nas je nalazimo u grmolikom obliku po živim ogradama, gdje dobro podnosi obrezivanje i kresanje, i kao ukrasno, do 10 m visoko drvo u parkovima i drvoredima, ali samo u toplijim i osunčanim područjima. Zanimljiva je kombinacije zelenih listova sa žutim plodovima. Valja istaknuti kako biljka ugiba u hladovini ili na sjenovitim mjestima.
Učestalo se sadi i zbog duboke hladovine koju pruža krošnja, vjetrozaštitnih pojaseva (naziv ”zaštitna jabuka”), te svoje izrazite otpornosti i neznatne zahtjevnosti za održavanjem. Karakteristična je po brzom rastu izdanaka i po tome što je otporna na sušu, ne podnosi niske temperature, a na višim je položajima osjetljiva na mraz te ostaje grmolika. Može rasti i na slabim tlima, ali dimenzije drveta postiže samo na kvalitetnijim tlima, iako nije zahtjevna prema njihovoj plodnosti.
Poznat je njen varijetet bez trnova (Maclura pomifera var. inermis). Kod nas se može uzgajati na staništima lužnjakovo – jasenovih, cerovo – sladunovih, kitnjakovo – grabovih te nizinskih bukovih šuma.
Žilavost, tvrdoća i izdržljivost drva
Drvo maklure je vrlo otporno, žilavo, tvrdo i izdržljivo, jedno od naizdržljivijih među drvenastim vrstama, no u stolarstvu se rijetko upotrebljava. Od njega su Indijanci pravili lukove za strijele, a doseljenici držalice za sjekire. Služi za izradu pokućstva, nekih uporabnih predmeta (zdjela i sl.), a koristi se i za izradu ograda, mostova i dr. Iz njega i iz žute kore dobiva se morina, žuta tvar za bojenje.