Gljiva raste na drvetu, često u grmovima od po više primjeraka, ima smeđe lamele i otrusinu, centralno a ne postrance postavljen stručak, pretežno je bijele boje i miriše na mošt.
Klobuk 4 do 18 cm, mlađi ispupčeniji, stariji jastučasto sve spljošteni i, sasvim mlad sivkasto-smeđast, ubrzo sve svjetliji, krem do gotovo čisto bije. Kožica je suha, rado se raspučava na polja, odnosno krupnije čehe; često i radijalno naborana.
Lamele su postavljene ravno, sa zupcem ili malo silazno prilaze stručku, neguste, široke 0,5 do 1,5 cm, rado poprečno napuknu, u početku bijelkaste, ubrzo sivkaste, na kraju smeđe kao rđa ili čokolada.
Stručak je veličine 7-15/1,5-3 cm, uzdužno grubo vlaknast i često iskrzan, zavinut ili krivudav. Pri vrhu nosi prsten, koji može otpasti. Vrlo tvrde konzistencije, za odbacivanje.
Meso je debelo, snježno bijelo u klobuku i u gornjoj polovici stručka. Miriše jako ugodno, najpribližnije na mošt ili kakav nepostojeći liker. Okus ugodan. Uspijeva najradije na topolama i jablanima, često i na vrbama, a na Mediteranu, gdje joj je postojbina, i na mnogom drugom živom drveću – od travnja do prosinca u više valova.
Uzgajali su je već stari Rimljani radi vrhunskih kulinarskih odlika. Najukusnija je na gradelama ili pržena na maslacu.
