Crvena ili ružičasta krasnica

1960

Rod krasnica, znanstveno Russula, obuhvaća oko 750 vrsta, što jestivih, što nejestivih i ponešto otrovnih gljiva. To su mikorizne, točnije ektomikorizne gljive, što znači da hife razvijaju oko korijenovog sustava biljke.

Na taj način ove više gljive uspostavljaju simbiotske veze s oko 10 % pripadnica biljnih porodica. Crvena krasnica preferira simbiotsku vezu s običnom bukvom.

Klobuk je promjera 3,5 do 11 cm. Najprije oblika polukugle, zatim konveksan i s blagim udubljenjem u središtu, ali ne i ljevkast, glatkih krajeva. Obično je crvene karmin boje, može varirati od tamnoroze, crvene do crvenosmeđe boje, po vlažnom vremenu mijenja boju, a intenzivnijeg je tona u središtu. Kožica je baršunasta i suha, često ispuca, premda se vrlo teško guli, za vlažnog vremena na njoj se pojavljuje nešto sluzi. Listići su vrlo nježni, svijetle, krem boje koja se značajno mijenja tijekom vremena, gotovo slobodni, prilično gusti, nerijetko se isprepliću i granaju. Stručak je valjkast, visok od 2 do 8 cm, u početku obično čunjast, pri osnovi katkad zadebljan, kasnije je gotovo cilindričan, gust, lomljiv, uz listiće širi, najprije pun, poslije šupljikav. U gornjem je dijelu bijela, niže je obično ružičasta ili s crvenim žilicama. Prsten izostaje. Meso je prilično debelo, lomljivo, krto, bijelo, pod kožicom klobuka crveno, ponekad posivi na zraku, osobito ako je prisutna vlaga, okus je slatkast, miris nije izražen. Spore su jajolike i mrežaste te kuglaste s ispupčenjima. Otisak spora je svijetlo krem boje.

Nalazi se po Euroaziji i Sjevernoj Americi. Preferira šume listača, ali se često sreće i u šumama četinjača. Voli strmine na brdima, a dolazi i na višim nadmorskim visinama. Vrijeme branja je od proljeća do jeseni. Mris ugodan, nije izražen. Okus je gorkast, nekim osobama djeluje kao mješavina voća i peperminta, druge podsjeća na cedar, odnosno terpentin.

Uvjetno je jestiva prema većini izvora, prema nekima je nejestiva, a neki mikolozi je čak ubrajaju u otrovne vrste. Kuhanjem se gubi gorčina okusa. Mogu se pripremati usoljene. Sadrže hranjiva vlakna, monosaharide, disaharide, zasićene masne kiseline, vitamine B1, B2, C, E i PP. Bogate su fosforom i kalijem i uz to sadrže kalcij, natrij, željezo i magnezij. Ljekovitih tvari je malo, a koriste kod pročišćavanja želučano – crijevnog trakta.

Crvene krasnice se ubrajaju u teže probavljive gljive pa ih ne bi trebali konzumirati ljudi s čirom na želucu kao ni oni sa srčanim oboljenjima. Zdravim ljudima se preporuča oprez kod prejedanja, dnevna doza ne smije prijeći 150 g. Uopće ih ne bi trebalo davati djeci do sedme godine života.

Prema navodu autora Romana Božca, crvenu krasnicu je moguće zamijeniti s brojnim krasnicama crvenih klobuka, a najsličnija je tvrda krasnica (Russula lepida). Ako se slučajno zamijeni s nekom nevaljanom ili otrovnom krasnicom, valja imati na umu da jestive crvene krasnice nemaju papren okus mesa.

Komentiraj

Please enter your comment!
Please enter your name here

Ova web-stranica koristi Akismet za zaštitu protiv spama. Saznajte kako se obrađuju podaci komentara.