Pjesnička gljiva

Klobuk pjesničke gljive u promjeru je od 5 do 15 cm, nepravilan, mesnat, viskozan po mokrom vremenu, svijetloružičaste boje koja je izražena na sredini, dok se prema rubu klobuka boja postepeno pretapa u svjetliju, ponekad potpuno bijelu.

Po suhom vremenu boja klobuka može biti malo tamnija, svijetlo oker smeđa. Stručak je duljine do 15 cm, postepeno se sužava pri dnu, ponekad zašiljen na dnu, prljavo bijele boje sa svijetlo ružičastom nijansom, često je prekriven kapljicama vode, što se dobro vidi na slici. Listići u elastični i nejednako dugi, bijeli sa ružičastom nijansom, poput puževe kućice spuštaju se od klobuka prema stručku što je i glavna karakteristika hygrophorus porodice gljiva. Meso je bijelo i voštano, nema neki izraženi okus, ali je miris dosta karakterističan, aromatičan i jak, vuče na peruanski balzam ili jasmin. Stanište pjesničke gljive su bjelogorične šume , ekskluzivno bukve, za koje je mikorizom vezana. Raste u manjim ili većim skupinama u krugovima, potkraj ljeta i u jesen.

Za ovu porodicu gljiva (puževice – lat.hygrophorus) interesantno je reći da ne postoji niti jedna vrsta koja je otrovna. Dakle, ukoliko prepoznamo porodicu, gljivu možemo slobodno konzumirati iako postoje i vrste koje su nejestive (npr. Hygrophorus pudorinus – jelova puževica).

Međutim, valja napomenuti da su pojedine vrste, a među njima i pjesnička gljiva, strogo zaštićene i nalaze se na popisu ugroženih vrsta. Neke od najpoznatijih vrsta iz porodice hygrophorus su : hygrophorus russula – medenka, hygrophorus nemoreus – šumska puževica, hygrophorus penarus – suha puževica te svakako ožujska puževica ( Hygrophorus marzolus) koja je preteča proljetnog gljivarstva i raste u ožujku.

Ako se obrati pažnja na svijetlo ružičastu boju klobuka i miris koji je prilično izražen , problema sa zamjenom sa ostalim vrstama ne bi smjelo biti. Najsličnija gljiva pjesničkoj puževici jest jelova puževica koja raste u crnogoričnim šumama i posjeduje dosta neugodan miris i okus koji podsjeća na smolu.

Naravno, treba napomenuti da potpuno mladi i nerazvijeni primjerci uvijek izazivaju nedoumice, tako da ih treba izbjegavati ne samo kod ove vrste, nego i općenito. Pravi užitak i gljivarski gušt naići je na pjesničku gljivu. Dosta je rijetka, tako da staništa koja poznajem ne otkrivam nikome. Reći ću jedino da su primjerci sa slika nađeni na području šuma bjelovarske Bilogore i da na istom staništu rastu i primjerci srodne hygrophorus porodice – medenke. Još ću jednom napomenuti da je pjesnička gljiva zaštićena vrsta tako da se ne smije sakupljati, već je treba ostaviti da raste kao ukras naših šuma.