Ljubičasta gljivica

147

Ljubičastu gljivicu prvi je opisao engleski botaničar William Hudson 1778. godine i dodijelio joj znanstveni naziv Agaricus amethystinus.

To je vrijeme početka taksonomije u mikologiji pa je većina stapčara s listićima bila smještena u ovaj rod. Danas je Agaricus rod s relativno malim brojem vrsta (pečurke), a kao i brojne druge, ljubičasta gljivica premještena je u drugi rod. Premjestio ju je engleski botaničar i mikolog Mordecai Cubitt Cooke 1884. godine. Ime roda laccata dolazi od perzijske riječi koja znači lakirano, a ime vrste amethystos od starogrčkog sa značenjem neotrovno. Osobito je zanimljiv engleski naziv ove vrste – amethyst deceiver u kojemu ametist znači varalica, a što upućuje na promjenu boje tijekom životnog ciklusa.

Česta je gljiva listopadnih i šuma četinjača umjerenog pojasa Europe, Azije, Srednje Amerike i istoka Sjeverne Amerike. Nalazi se u vlažnim tlima. Ektomikorizalna je gljiva koja se najčešće nalazi uz bukve u većem broju, ali može doći i uz druge listače kao što je hrast i četinjače. Odgovara joj vlažno tlo. Najčešće dolazi u većem broju.

Ljubičasta boja klobuka, listića i mesa s vremenom blijedi. Klobuk je u mladosti konveksan, a s vremenom se izravnava, promjera je od 2 cm do 5 cm. Kada je vrijeme vlažno, klobuk i stručak su ljubičaste boje, a kada je suho, poprimaju bjeličasto sivu boju. Listići su široki, rijetki i spuštaju se po stručku, među onima koji se pružaju cijelom dužinom nalaze se kratki listići koji se pružaju od ruba klobuka. Spore su kuglaste s bodljama, a otisak spora je bijele ili blijedo ljubičaste boje. Stručak je bez prstena, gust, ravan ili povijen, vlaknast i žilav, tanak, širine od pola do 1 cm, visine od 5 do 10 cm i s bijelim ljuskicama. Meso je vrlo tanko, ljubičasto ili bijelo s ljubičastim odsjajem. Zreli primjerci ljubičaste gljivice poprimaju smeđu boju.

Ni miris ni okus nisu izraženi. Miris je ugodan, a okus je po gljivama ili orašastim plodovima. Vrijeme nalaženja je od ljeta do kasne jeseni, odnosno s početkom u lipnju i završetkom u studenom. Najlakše ih je uočiti ako rastu u mahovini.

Prema većini izvora, jestiva je gljiva, za neke uvjetno jestiva. Za veliki broj gljivara nije izrazito cijenjena i zato se priprema s drugim vrstama gljiva u juhama, gulašima ili umacima. Zadržava boju i nakon kuhanja. Pohranjuje otrovni arsen u sebe i zato se mora brati na nezagađenim mjestima.

Oblikom su joj slične druge jestive vrste iz roda Laccaria koje su većinom smeđe boje, npr. crvenkasta gljivica, lat. Laccaria laccata. Slična joj je ljubičasta koprenka, lat. Cortinarius violaceus, koja je također čitava ljubičasta i jestiva je, a od ljubičaste se gljivice razlikuje po tome što joj je klobuk prekriven pahuljastim ljuskicama, a stručak u načelu deblji. Otrovnu zemljastu cjepaču, lat. Inocybe geophylla var. Liliacina, najlakše je razlikovati od ljubičaste gljivice po tome što pod ljubičastim klobukom ima listiće krem boje sa sivim odsjajem ili smeđe kod zrelih primjeraka. Otrovna ljubičasta šljemovka, lat. Mycena pura, u početku ima zvonolik oblik klobuka, rebrasti rub, a listići ne odgovaraju boji klobuka, već su svjetliji.

Komentiraj

Please enter your comment!
Please enter your name here

Ova web-stranica koristi Akismet za zaštitu protiv spama. Saznajte kako se obrađuju podaci komentara.