Ljuskavi rupičar

Gljivu ljuskavi rupičar prvi je znanstveno opisao britanski botaničar William Hudson 1778. godine i nazvao je Boletus squamosus. Današnji znanstveni naziv nadjenuo joj je francuski mikolog Lucien Quélet 1886. godine, no poznata je i po sinonimu Polyporus squamosus koji joj je dao švedski mikolog Elias Magnus Fries 1821. godine. Znanstveni naziv za vrstu squamosus latinska je riječ koja znači ljuskavo.

Kozmopolitska je gljiva pa pridolazi po Euroaziji, Sjevernoj Americi i Australiji. Raste po šumama listača, ali i parkovima. Raste obično u grupama, na deblima i panjevima tvrdih listača, ali i topola. Ponekad tvori kolonije, a ponekad se javlja pojedinačno. Pojavljuju se na starim oslabjelim stablima topola, javora i akacije gdje se razvija iz spora. Obično rastu 10 do 20 metara iznad tla, no mogu se pojaviti i na tlu. Zanimljivo je da najviše hranjivih tvari uzima od javora, dok primjerci na akacijama vrlo često bivaju maleni i tvrdi.

Klobuk je poprilično debeo i mesnat, promjera je do 30 cm, rijetko do 40 cm. U početku je bubrežastog oblika, a poslije se širi i biva plosnat. Moguće je prisustvo malenog udubljenja. Rub je tanak i povijen prema unutrašnjosti. Gornja je strana kožasta, u početku bljeđe žute boje i potom žute. Po čitavoj površini su u vidu simetričnih krugova raspoređene krupne tamnosmeđe ljuske.

Meso je blijede krem boje, u početku mekano i sočno, s vremenom postaje tvrdo. Donji dio, himenofor, sastoji se od cjevčica s krupnim otvorima, a koje nazivamo pore. Blijedo žute je boje s tamnosmeđim ljuskicama. Otisak spora je bijele boje. Stručak je debeo i kratak, dužine do 10 cm i širine do 4 cm. Pri vrhu je svjetliji, a pri bazi je žute do smeđe-crne boje. Donji dio je svjetliji i s mrežastom strukturom. Katkada je stručak ekscentrično smješten. Kod mladih primjeraka meso stručka je bijelo i meko, kasnije otvrdne, ali i dalje biva ugodnog mirisa.

Ugodnog je okusa i mirisa na brašno. Plodna tijela najčešće se pojavljuju u proljeće, rjeđe ujesen i ponekad ljeti. Pojavljuju se u više navrata s početkom u svibnju i završetkom u listopadu.

Gljiva je jestiva dok je mlada i meso meko. Nužno je umakanje u vodi što prije nakon branja i najmanje šest sati kako meso ne bi počelo drvenjeti, a u najboljem slučaju čitav dan. Tijekom dana svaki sat treba mijenjati vodu. Zatim se klobuk očisti od ljusaka i odrežu se stručci jer su pretvrdi za konzumaciju. Gljivu je zatim potrebno kuhati od 10 do 20 minuta. Tako skuhane gljive mogu se koristiti u juhi. Može se marinirati, žariti, pržiti rezano na ploške, smrznuti ili usoliti. Meso je u jelima ukusnije razmrvljeno. Ubraja se u gljive četvrte kategorije.