Ledenjača ili sluzava korjenjača

Ledenjaču je prvi opisao njemački botaničar i mikolog Heinrich Adolf Schrader te ju je smjestio u rod Agaricus, kao što je u to vrijeme bio slučaj s brojnim gljivama.

U rod Oudemansiella premjestio ju je austrijski mikolog Franz Xsavier Rudolf von Höhnel 1909. godine. Rod je uspostavio talijansko-argentinski mikolog Carlos Luigi Spergazzini 1881. godine, a ime je dao u čast nizozemskom kolegi Cornelleusu Antonu Janu Abrahamu Oudemansu.

Rasprostiranje i stanište: široko je rasprostranjena vrsta, no najčešće se nalazi po južnoj i središnjoj Europi. Rjeđe se nalazi pojedinačno, češće u grupama i u tom slučaju često su jedne iznad drugih. Rastu na debelim granama većih stabala, panjevima, mrtvom drvetu, osobito bukve, ponekad na drvetu hrasta, graba, javora ili brijesta. Opis: klobuk je kod mladih primjeraka polukružnog oblika, kasnije se izravnava, boje bijele poput papira ili svjetlosive, a stariji primjerci imaju smećkastu boju u središtu. Za sunčanog dana dobiva poseban sjaj zahvaljujući debelom i zato uočljivom sloju sluzi. Polumjera je od 2 do 8 cm, rjeđe 10 cm. Listići su bijeli, prirasli, rijetki, valoviti, širine do 1 cm. Među glavnim listićima koji se protežu od ruba do središta klobuka nalaze se kratki listići koji se protežu od ruba klobuka i brzo završavaju. Spore su okruglaste, glatke i debelih zidova. Otisak spora je bijele boje. Stručak je cjevast, tanak, solidan, vlaknast, visine od 4 do 6, rjeđe 8 cm i širine oko pola cm.

Zanimljivo je da ako se razvijaju ispod trupca ili s donje strane grane, stručak biva povijen, a klobuk izvrnut tako da su listići s gornje strane. Primijećeno je i da muhe rado polažu jaja na ledenjačama. Ledenjaču ćete naći uz trulu bukvu

Gornji dio stručka do prstena je rebrast, a na donjem dijelu su tamnosmeđi listići. Prsten je širok, bijele boje, može se pomicati gore – dolje i visi. Zanimljivo je da je stručak iznad prstena sluzav, a ispod suh. Meso je mekano i bijele ili sive boje. Miris i okus: meso nema mirisa, a okus nije zamjetljiv.

Vrijeme nalaženja: od kolovoza do studenog. Jestivost: jestiva je gljiva, ali slabe kvalitete. Jede se klobuk tako da se prvo uklone sluz i kožica. Mesa je toliko malo da se klobuk ne isplati razrezati. Može se pripremiti s drugim gljivama intenzivnijeg okusa iako neki tvrde da je okus nakon što se ukloni sluz sasvim dobar. Bez obzira što je uvrštena u jestive gljive, preporučuje se kuhanje prije konzumacije.

Slične vrste: ova vrsta jedinstvenog izgleda klobuka, koja je maštovitije ljude podsjetila na naopaku porculansku šalicu, bjelanjak jajeta ili komad leda, po čemu su joj domaći autori i nadjenuli ime, gotovo da se ne može zamijeniti ni s jednom drugom. Slična joj je pripadnica istog roda lat. Oudemansiella brunneoimariginata (Lj. N. Vassiljeva) koja pridolazi na Dalekom istoku i koja je također jestiva. Tamnija je od ledenjače zbog smeđe boje koju sadrži.