Gomoljasta šumarica

Gomoljastu šumaricu prvi je opisao američki mikolog Charles Horton Peck 1900. godine. Konačni naziv Agaricus abruptibulbus dao joj je 1904. godine.

Neki europski autori opisali su je kao istovjetnu vrstu s vrstom A. essettei, a američki sa šumskom pečurkom ili anisovom pečurkom, lat. A. silvicola. Rasprostiranje i stanište: raste u Europi, a zabilježena je i na nekim područjima u SAD-u i Kanadi. Pridolazi u umjerenom pojasu, u šumama četinjača, a zatim listača i po parkovima. Raste u stelji iglica ili listincu. Češće se javlja u manjim grupama od svega nekoliko primjeraka i ponekad pojedinačno. Česta je u parku Maksimir.

Opis: klobuk je promjera od 7 do 10 cm, u početku je zvonolik, potom oblika krnjeg stošca s krajevima povijenima prema unutra i skrivenim listićima, zatim ne u potpunosti otvorenog kišobrana da bi se na kraju izravnao. Boja klobuka je bijela ili svjetlokrem boje, a s vremenom poprima oker ton. Ako se po kožici prolije kalijev hidroksid, ona poprima intenzivnu žutu boju, a isto se događa i na pritisak prsta. Površina klobuka je na opip glatka s neizraženim vlaknima. Meso je gusto, bijelo i ne mijenja boju uslijed oštećenja. Listići su slobodni, gusti i tanki. U početku su bijeli, a s vremenom potamne do crveno-smeđe i na kraju do crno-smeđe boje pa su u kontrastu sa svijetlom kožicom klobuka. Spore su eliptične, a otisak spora je tamno smeđe boje. Stručak je bijel, vlaknast, šupalj, valjkastog oblika, uspravan ili savijen pri bazi zbog čega se na ruskom jeziku ova gljiva naziva krivi šampinjon (шампиньợн кривợй). Dužine je oko 8 cm, promjera oko 2 cm i proširen je na bazi. Ispod klobuka je vjenčić, širok, ali tanak, spojen u gornjem dijelu, u donjem dijelu je slobodan zbog čega visi i podsjeća na suknjicu.

Miris i okus: miris mesa podsjeća na miris anisa, po nekima na gorki badem. Ima okus po gljivama. Vrijeme branja: od ljeta do u kasnu jesen, tj. od lipnja i sa završetkom u prosincu. Jestivost i upotreba: jestiva je gljiva, no valja brati mlade primjerke s bijelim listićima. Po nekima je treće kategorije, tj. okusa koji je daleko od poljske pečurke, lat. Agaricus campestris, dok po drugima ne zaostaje za njom. Može se kuhati u juhi, pržiti, biti dodatak salatama, marinirati ili usoliti, osušiti ili zamrznuti, s time da se zamrznute gljive ne smiju upotrijebiti nakon što protekne godina dana. Ukusna je blago termički obrađena s pečenim jajima. Može se koristiti u kozmetici kao osnova krema ili maski.

Slične vrste: najsličnije su vrste iz istog roda koje su također jestive. Šumska pečurka, lat. Agaricus silvicola, koja isto tako ima miris po anisu i kožica klobuka joj žuti na dodirt, i lipika, lat. Agaricus arvensis, kod koje kožica klobuka također požuti uslijed pritiska, a koja se od gomoljaste šumarice razlikuje po izostanku zadebljanja baze. Slična je i otrovna pečurka, karbolova pečurka ili žuto pjegava pečurka, lat. Agaricus xanthodermus, kod koje klobuk u središtu može biti krem boje, meso joj na prerezu žuti, a kada se termički obrađuje, ispušta izraziti miris po fenolima. Kao što joj ime upućuje, može izazvati jako trovanje. Vrlo je opasno zamijeniti gomoljastu šumaricu s vrlo otrovnom zelenom pupavkom, osobito jer se gomoljasta šumarica bere mlada dok ima bijele listiće. Upozorenje: gomoljasta šumarica vrsta je koja akumulira otrovni element kadmij.