Uzgoj zagorskog purana

Uzgoj purana u ukupnoj peradarskoj proizvodnji u svijetu, pa tako i u Hrvatskoj nalazi se na drugom mjestu i čini oko 20 % ukupne proizvodnje peradarskog mesa.

Najveća proizvodnja purećeg mesa odvija se na području SAD i ona je u 2017. godini iznosila 2.554 milijuna tona uz prosječnu potrošnju od 7,94 kg/stanovniku. Od većih proizvođača treba još spomenuti Njemačku, Brazil, Izrael, Francusku i Italiju. U Hrvatskoj se godišnje utovi oko 1.275.000 hibridnih purana u intenzivnom uzgoju u većim gospodarskim subjektima te oko 50.000 zagorskih purana ekstenzivno na manjim obiteljskim poljoprivrednim gospodarstvima. Dolazak purana na europsko područje omogućili su mornari Kraljevine Španjolske koji su kod američkih Indijanaca pronašli divlje i domaće oblike pura. Ove, za njih nove životinjske vrste, donijeli su na svojim brodovima oko 1520. godine na područje Španjolske.

Njihova disperzija u Europi tekla je jako brzo, tj. oko 40-50 km godišnje. Prema zapisima Magistrata Mletačkog, u naše krajeve pura je donesena iz Italije te je po istima prvi pečeni puran bio na stolu lepoglavskih Pavlina na Malu Gospu 1561. godine te se ondje počeo i uzgajati. Izvoz purana iz Hrvatskog Zagorja na europsko tržište započeo je krajem 19. stoljeća, a najveći procvat u proizvodnji zagorskih purana zabilježen je u tridesetim godinama 20. stoljeća. Tada je na tržište europskih zemalja, poglavito Engleske, Italije, Njemačke, Švicarske i Belgije godišnje izvoženo i do 100.000 zagorskih purana s područja Hrvatskog zagorja. Po završetku 2. svjetskog rata broj uzgojenih zagorskih purana bio je znatno smanjen.

Broj rasplodnih purana na području Krapinsko-zagorske i dijelu Varaždinske županije iznosio je 1935. godine oko 29.000 komada, dok je nakon obilaska terena u obje županije u 1997. godini pronađeno manje od 400 rasplodnih životinja. Danas se kontrolirani uzgoj zagorskih purana na području Hrvatske odvija na 103 obiteljska gospodarstva uz 1.761 umatičenu rasplodnu životinju, a pretpostavlja se da je ukupni broj uzgojno valjanih životinja oko 4.000. Zagorski puran uzgaja se u četiri soja i to brončani, crni, sivi i svijetli. Kod uzgoja zagorskih purana potrebno je provoditi selekciju te iz uzgoja isključivati jedinke koje ne odgovaraju fenotipu zagorskih purana i za rasplod uvijek ostavljati najbolje životinje. Vrlo je bitno da se što je više moguće izbjegava uzgoj u srodstvu.

U prirodnim, ekstenzivnim uvjetima zagorske pure nesu jaja isključivo u sezoni proljeće- ljeto, u čemu najveći utjecaj ima duljina dana (svjetla), a nešto manji hranidba i uvjeti smještaja. Rasplodnom je jatu potrebno dnevno osigurati dnevno 15 sati svjetla i to nadosvjetljavanjem u prostoru gdje se pure drže tijekom noći. Naime, duljina prirodnog svjetla (dana) koncem siječnja je svega oko 10 sati, što znači da životinjama moramo osigurati dodatno osvjetljenje. Istovremeno s nadosvjetljavanjem treba poboljšati hranidbu rasplodnog jata. To možemo ostvariti na više načina i to korištenjem krmne smjese za kokoši nesilice konzumnih jaja razrijeđene s 10 % kukuruzne prekrupe ili miješanjem kukuruzne prekrupe (75 %) sa sojinom sačmom (23 %) uz dodatak 2 % vitaminsko mineralnih dodataka (Kostovit).

Bilo koju od spomenutih verzija hrane purama treba davati po volji ili najmanje u količini od 170 g dnevno po životinji. Zagorske purice obično pronesu početkom ožujka, snesu 15-20 jaja nakon čega prokvocaju i sjede 28 dana na jajima do valjenja. Peradnjak, odnosno prostor gdje će se uzgajati purići, mora biti termički dobro izoliran i opremljen sustavom grijanja kako bi se jednodnevnim purićima omogućila optimalna temperatura zraka. Kako jednodnevni purići ne mogu uspješno regulirati svoju tjelesnu temperaturu, potrebno im je osigurati toplu okolinu do dobi od 8 tjedana. Parcijalno grijanje se obavlja primjenom električnih ili plinskih grijalica (umjetna kvočka) gdje se grije samo zona boravka purića, a ostali dio prostora može imati nešto nižu temperaturu.

Ako su purići podjednako raspoređeni unutar ograđenog kruga, temperatura je optimalna. Grupiranje i međusobno stiskanje purića znak je da im je hladno, a bježanje prema rubu kruga uz dahtanje, znak je da je purićima prevruće.,