Poljošumarstvo – neprepoznata potrajna poljoprivreda

73

Prema definiciji, poljošumarstvo je sustav gospodarenja zemljištem kod kojeg drveće i grmlje rastu oko ili iznad usjeva ili pašnjaka. S obzirom na porijeklo, to može biti poljoprivredno zemljište na koje je sađeno drveće ili poljoprivredne kulture sađene u šumi. Takav je sustav primjenjiv u svim poljodjelskim sustavima svih dijelova Europe.

Postoje tri osnovna sustava gospodarenja zemljištem: šumarstvo, poljoprivreda i poljošumarstvo (agrošumarstvo), u kojima se na istom mjestu primjenjuju šumarske i poljoprivredne tehnologije. Prema FAO-u (Organizacija za prehranu i poljoprivredu UN-a) postoje tri glavna sustava poljošumarstva. Prvi je agrosilvikultura kada su na zemljištu usjevi uzgajani među stablima. Silvipastoralni način podrazumijeva ispašu stoke u šumi, a agrosilvopastoralni objedinjuje sve pa su na istom zemljištu prisutni drveće, usjevi i stoka. Pretpostavlja se da je agrošumarstvo starije od poljoprivrede i šumarstva. U Europi se prakticiralo još u neolitiku u vidu ispaše na šumskim pašnjacima. Španjolska bilježi 4500 godina dehesa – vazdazelenih šumskih pašnjaka s usjevima na kojima pase stoka, a kakvih je danas na ukupno 2,3 milijuna hektara. Stočarstvo na šumskim pašnjacima nekoć je bila uobičajena praksa na Velebitu, a drugi primjer domaćeg poljošumarstva je žirovanje svinja u Slavoniji. Prakticirali su ga sjevernoamerički Indijanci do dolaska Europljana.

Ocem poljošumarstva današnjice smatra se američki geograf J. Russell Smith koji stavlja naglasak na ovaj način gospodarenja u svojoj knjizi iz 1929. godine Plodovi drveća: Potrajna poljoprivreda. Za Europu i Sjevernu Ameriku prihvatljivi načini uspostave poljošumskog zemljišta su: sadnja usjeva među alejama, šumska poljoprivreda ili višeetažni uzgoj, sadnja zaštitnih zidova na obalama, šumska ispaša i vjetrozaštitni pojasevi. Kod sadnje usjeva među alejama prisutni su redovi stabala i/ili grmlja unutar kojih se proizvode poljoprivredne ili hortikulturne kulture. Odabrana vrsta drveća može biti ona koja će dati drvnu građu ili furnir (tanke drvene listove), voćke koje daju sočne ili orašaste plodove i dr. Prednost ovakvog sustava u odnosu na monokulture je prisustvo mikroklime koju drveće i/ili grmlje osigurava usjevima. Kako se ono razvija, tako utječe na režime svjetlosti, vode i hranjiva koje koriste usjevi. Usjevi se mogu tako uzgajati sve dok stabla ne budu zrela za sječu. Ovaj način može poslužiti kao prijelazna faza u neki drugi. Jednako je dobro primjenjiv i u tropskim sustavima gdje se mjestimice koristi.

Šumska poljoprivreda koristi se za uzgoj visoko vrijednih usjeva u šumskoj mikroklimi pod zaštitom krošanja. Naziva se još i višeetažnim uzgojem ili, u slučaju malih površina u tropima, kućnim vrtlarenjem. Kod ovakvog načina uzgoja gospodarenje je nužno, a uključuje pripremu zemlje i uklanjanje stabala koja smetaju usjevima u rastu i razvoju, eventualnu gnojidbu za postizanje bolje plodnosti ili bolje pH vrijednosti, izradu lijeha i podizanje ograda za zaštitu od životinja i krađa. U praksi se ovaj način najčešće primjenjuje kao dodatna zarada u obiteljskim domaćinstvima. Uspješni primjeri tako uzgojenih vrsta su biljke ginseng (može se uzgojiti u kontinentalnoj Hrvatskoj), kanadska žutika i dekorativne paprati, koje se još koriste u kulinarstvu i kao ljekovite biljke, te gljive – mirisne aniske, poznatije kao šitake, koje se rjeđe prirodno javljaju u Europi. Moguće je uzgajati i stabla visokokvalitetnog drveta. Zbog visokih zahtjeva i velike ekonomske vrijednosti, neke od vrsta uzgajanih putem šumske poljoprivrede više nije moguće pronaći na mnogim mjestima na kojima su nekoć prirodno dolazile.

Sadnja zaštitnih zidova na obalama odnosi se na rijeke, jezera ili močvarna područja, tj. mjesta gdje je primarna uloga drveća zaštita od poplava. Takvo drveće ili grmlje može imati koristi za ljude, premda to u praksi nije uobičajeno. U tom slučaju postavlja se u tri zone, prvu čini prirodna vegetacija uz samu obalu, druga je zona prijelaz u drveće i grmove koji daju jestive plodove, a treća zona prijelaz u drvenaste i zeljaste cvatuće vrste. Sustav je moguće uspostaviti i u urbanoj sredini ako je vodena površina nezagađena, a u tom slučaju čini zelenu infrastrukturu. Za razliku od jednostavnog odvođenja stoke na šumske pašnjake, šumska ispaša uspostavlja se na način da se u šumu ili na plantažu s drvećem unese stočna hrana. Rotacijska ispaša (planirano pomicanje goveda tijekom godine) ovdje je ključna za svođenje oštećivanja stabala na minimum. Stoka pomaže u smanjenju brojnosti korova, a zauzvrat tijekom toplih mjeseci ima zaklon od svjetla i topline i osiguranu hranu. Vjetrozaštitni pojasevi osiguravaju ekonomske, okolišne i društvene koristi. Druge funkcije mogu biti osiguranje skloništa za životinje, vizualna zaštita, smanjenje zvukova, očuvanje topline ili granica između dvije vrste usjeva. Mogu služiti kao fizička prepreka prodoru štetnih utjecaja pesticida kod organske proizvodnje. Pojas može štititi usjeve osjetljive na vjetar i imati funkciju zaštite tla od erozije, povećati navodnjavanje i učestalost oprašivanja pčela. Mogu biti sačinjeni od drveća koje donosi plodove ili od kojeg se može pridobiti ogrjev ili druge koristi. Vjetrozaštitni pojasevi osiguravaju ljudima bolje uvjete rada. Štite od pomora stoke uslijed hladnog vremena.

U Europi djeluje neprofitna organizacija Europska poljošumska federacija (The European Agroforestry Federation), skraćeno EURAF. Za ciljeve ima promociju drveća na farmama i bilo kakav oblik ispaše pod krošnjama drveća po raznim regijama Europe, a što podrazumijeva različite klimatske uvjete. EURAF ima više od 500 članica iz više od 20 zemalja. U Hrvatskoj ovakav način poljoprivrede nije razvijen pa Hrvatska nije jedna od njih. Prema članku objavljenom u Jutarnjem listu (autorica: Iva Badanjak) krajem prošle godine, poljošumarstvo nije dobilo zasluženo mjesto ni na razini EU-a, a razlog leži u vrlo složenom putu dobivanja poticaja. Poljošumarstvo se pokazalo vrlo korisnim u tropskim zemljama, osobito u zemljama subsaharske Afrike gdje se često provodi u vidu potpora malim gospodarstvima. Često je uspostavljeno na način da hranu donosi i drveće, a ne samo usjevi. To mogu biti kokosove palme, kakaovac ili kava. Primjer uspjeha u poljošumarstvu je Malavi gdje se kukuruz uzgaja među stablima iz roda Gliricidia i grmovima biljke iz roda Tephrosia, a oboje pripadaju porodici mahunarki. U usporedbi s kukuruzištima podignutima na klasičan način, analizom iz 2012. godine dokazano je da su ova poljošumarska polja dala između 1,4 i 2 t / ha uroda više.

Time je postignut jedan od ciljeva poljošumarstva: veći prinos, a time i veća zarada te manji ekonomski rizik. Poljošumarstvo znači održivo gospodarenje zemljištem. Važan cilj koji se ostvaruje kroz praksu poljošumarstva je povećanje bioraznolikosti jer se na tako uzgojenim poljima stvaraju ekološke niše za veliki broj raznih vrsta organizama. Povećava se bioraznolikost iznad tla u krošnjama koje nastanjuju ptice, na tlu i u tlu gdje se nastanjuju gljive, a posvuda se nastanjuju kukci. Budući da takav način uzgoja hrane osigurava sklonište prirodnim neprijateljima, biva smanjena potreba za upotrebom pesticida. Također, takva mjesta mogu poslužiti kao mjesta koja povezuju različita staništa. Ono što je danas, u vrijeme pomora pčelica iznimno važno jest da im se kroz poljošumarstvo može pomoći sadnjom raznih medonosnih vrsta koje će cvasti u različito vrijeme. Kao što je navedeno, poljoprivredne kulture uzgajane među stablima i stoka koja pase zaštićeni su od vjetra. Stabla i grmovi sprječavaju eroziju što znači pozitivan doprinos poljošumarstva nasuprot odšumljavanju i klasičnoj poljoprivredi. U nekim slučajevima sprječava opustinjavanje. Praksa poljošumarstva može rezultirati poboljšanjem kvalitete tla ako su prisutna stabla koja vežu dušik.

Također, može rezutirati poboljšanjem kvalitete vode. Pomaže smanjiti štetan utjecaj klasične poljoprivrede na okoliš, odnosno smanjiti njegovu osjetljivost na klimatske promjene. Osim hrane, takva zemljišta mogu biti izvor prirodnih lijekova. U zemljama trećeg svijeta čini ženama dostupnijim mjesta na kojima prikupljaju krmivo ili ogrjev jer je to najčešće njihova dužnost. Za razliku od šumarstva i poljoprivrede kao samostalnih disciplina, poljošumarstvo djeluje kao multidisciplinarna grana. Uključeni mogu biti šumari, agronomi, stočari, stručnjaci za pejzažnu arhitekturu, ekonomisti, osobe specijalizirane unutar određenih struka kao što su fitopatolozi ili pedolozi i dr. To istodobno znači veliki potencijal, ali i složenost u smislu komunikacije i koordinacije, no ujedno i izazov. Generalno, za sada je najveća kočnica razvoju i širenju poljošumarstva činjenica da nije prepoznato na razini svjetske politike. Svjetska politika najviše podupire klasičnu poljoprivredu. Zbog nedovoljne prisutnosti i razvijenosti, u praksi poljošumarstva trenutno je prisutna nedovoljna koordinacija među uključenim strukama.

Komentiraj

Please enter your comment!
Please enter your name here

Ova web-stranica koristi Akismet za zaštitu protiv spama. Saznajte kako se obrađuju podaci komentara.